Nakon značajnog životnog iskustva, promišljanja o
životu i svijetu otvorila su mi puteve spoznaje samoga sebe, univerzalnih
ljudskih vrijednosti i smisla življenja. Shvatio sam koliko je važno da čovjek
u životu rano, još u mladosti, pronađe pravi put i da tako ostvari život u
punom miru sa Stvoriteljem. Toliko je grešnih postupaka, malih i svakodnevnih,
nekorisnih, nepotrebnih, koji život zagorčavaju, sa puno strepnji, strahova,
srdžbe, nesigurnosti, griže savjesti, mržnje, zlopamćenja, pohlepe, oholosti,
zavisti, bola i tuge. I mi živimo sa ubjeđenjem da to mora tako biti. A ne
mora, malo promišljanja i upute koju sigurno možemo pronaći u vjeri u jednog
Stvoritelja koja poziva na mir i strpljenje, na ljubav prema svim ljudima, na
činjenje dobrih djela i na lijepo ponašanje, i naš život će se prosvijetliti,
ući će ljubav tamo gdje je boravila srdžba, ući će mir tamo gdje je bila
strepnja. Razmislimo, razmislimo o sebi i svojim postupcima, da li može bolje.
Da, može bolje. I tu je smisao života.
Kada kažem: Vjerujem u Boga, rekao sam da vjerujem u Dobrotu i Ljubav, vjerujem u Pravi put, vjerujem da su Istina i Pravda uistinu bolji izbor za čovjeka od laži i nepravde, vjerujem u zakone Prirode koje treba uvažavati. Kada kažem to, oduševljen sam Njegovom bezgraničnom stvaralačkom silom u prirodi koja me okružuje i kojoj se divim.
Pokajanje, oprost, istrajnost, dobročinstvo,
istinoljubivost, zahvalnost, umjerenost, samokontrola, bogobojaznost, samilost,
pravednost i sabur, to su odlike pravovjernih, ali ljudi su skloni da izokrenu
sve, da nije vjere trebalo bi je izmisliti da poziva ljude na ove vrijednosti,
da nas Uzvišeni Stvoritelj uputi na pravi put!
Sve vjerske dužnosti u Islamu usmjerene su ka
realizaciji suštine vjere, da čovjek bude bolji i da zajednica bude bolja.
Bogobojaznost znači odgovornost. Odgovornost prema
sebi, prema porodici, prema zajednici, prema Stvoritelju.
U svakom čovjeku šejtan čuči, i čeka da ga na zlo
navrati. Da li će se oduprijeti, do njega je. Utječem se Bogu od prokletog
šejtana!
Zahvalnost je osnov da čovjek bude zadovoljan
životom, zahvalnost Stvoritelju prije svih, zahvalnost roditeljima. Zahvalnost
donosi mir duši. Hvala Uzvišenom Stvoritelju za blagodeti kojim nas je obdario.
Zapitati se svako veče, da li sam danas halal paru
zaradio, da li sam prema kome nepravedan bio, da li sam koga uvrijedio,
ogovarao ili neko zlo učinio. To je dužnost ispravnog čovjeka, onog koji traži
pravi put.
Vjerujem u Božije određenje! Sve što se dogodi
dogodilo se nepovratno. Kod tragičnih događaja koji se dešavaju u životu, kada
čovjek može zapasti u strašnu patnju i depresiju, vjera mu omogućava da sačuva
sabur, mir duše, da ostane dostojanstven i normalan.
Ljudi zloupotrijebe sve, pa i vjeru, ali to nije
opravdanje da se negira pozitivna misija vjere, za čovjeka, porodicu i
zajednicu.
Toliko sam životnog iskustva proživio da shvatim
šta znači mir u životu čovjeka. Neka je mir Božiji i blagoslov sa vama! Mir i
strpljenje. Selam i sabur.
Ima ljudi koji su vjernici, a da sami ne znaju to,
ne govore o Bogu, ali ga djelovanjem potpuno uvažavaju.
Iz ljubavi izviru lijepe osobine čovjeka. U dobroj
duši ljubav je prirodan sadržaj.
Onaj kome oči zasuze na tuđu patnju, brat mi je po
vjeri pravi.
Nema velike razlike u vjerama u jednog Boga.
Postoji samo razlika među ljudima, dobri i zli. I upravo je uloga vjerovanja da
uputi ljude u razlikovanje dobra i zla. Jer ljudi u sebi nose zlo, i moraju se
stalno truditi da ih ne obhrva.
Imati viziju boljeg, a živjeti u nesavršenom
svijetu, među nesavršenim ljudima, ljudima polarisanim između dobra i zla i ne
prihvatiti to stanje kao stvarni život koji su živjeli i mnogi prije nas, u
kratkom životnom vijeku čovjeka, nije izbor za sreću. Ovaj svijet jeste
nesavršen, ali ja sam srećan da prepoznam dobrote, dobre ljude i ljepote
prostranih duša i s takvim osjećajem hoću da živim. Jer upravo sreća se može
osjetiti baš u ovom polarisanom svijetu, jer u idealnom ne bi bilo razlike, a
razlika je sve.
Kada si pod stresom, depresivan, tužan ili gnjevan,
idi u prirodu, daleko od ljudi, sjedi na livadu, i ćuti, i ćuti, gledaj kako
bilje raste, udiši mirise cvijeća i zemlje, slušaj cvrkut ptica i pjesmu
zrikavaca, i misli, misli prostrano, o životu, misli, pa ćeš u jednom momentu
osjetiti kao da popuštaju okovi koji su te stezali, da postaješ slobodan i
lagan, tad počinješ da razumiješ život, da je svaki sadašnji trenutak tvoj,
trenutak u kom osjetiš mir, mir sa životom, mir sa Stvoriteljem, trenutak u kom
spoznaješ ljepotu života.
Duša čovjeka putuje kroz život sudarajući se sa
drugim dušama, prenosi na druge i druge prenose na nju osobine i tako
se oblikuje. Kakva će jedna duša biti tome doprinose mnogi ljudi, u svijetu globalnih komunikacija, skoro cijelo čovječanstvo snosi
odgovornost za svakog čovjeka, kakav je dobar ili loš.
Ne, mi nismo jedinke, naše duše se od rođenja
prelivaju jedna u drugu, sprežu i rastu, i na kraju svi smo mi dio jednog
sveprisutnog uma.
Svi vi što ste me ikad okruživali odgovorni ste za
ovo kakav sam ja. A da znate i ja sam postao dio vas.
Kada plod u utrobi majke oživi primajući duh
Stvoritelja tada počinje da raste duša, nematerijalni dio bića, koja daje osobenosti,
karakter čovjeka i razvija se od rođenja na osnovu komunikacije sa vanjskim
svijetom osjetilima i pamćenja i razuma, prima od drugih duša osobine. Duh
Stvoritelja je za sve zajednički i osnova života svima, a duše su različite ali
se međusobno sprežu tokom života.
Zastani i pogledaj. Vidiš ljude što prolaze, vidiš
prirodu koja se mijenja. Sve prolazi i sve se mijenja, a ti si dio svega. Samo
jedan val u rijeci života, koji iznova poprima novi oblik, da prevaziđe sam
sebe.
Izraz srdžbe je parazit u ljudskom duhu. Najveću
štetu nanosi onome ko ga izrazi, zarazan je i bukne i u drugim dušama. Nema
opravdanog poticaja za srdžbu. Sretan je onaj ko je suzbije saburom.
Malo je ljudi koji poznaju jezik duše, i zato je
toliko nesporazuma među ljudima.
