Tuesday, March 16, 2010

TEMELJ ZA USPOSTAVU NOVOG POLITIČKOG AMBIJENTA U BOSNI I HERCEGOVINI

Agresija od strane susjednih zemalja, sa ciljem podjele Bosne i Hercegovine, pored velikih žrtava, egzodusa i patnji građana, rezultirala je razdorom i šovinizmom medju bosanskohercegovačkim narodima koji traje i danas.
Osnovni razlog nefunkcioniranja države Bosne i Hercegovine i stalne krize u njoj, više od jedne decenije poslije rata, je etnički koncept vlasti definiran Dejtonskim Ustavom, koji je omogućio održavanje triju etnošovinističkih političkih elita nesposobnih za efikasno upravljanje državom.
Okupljanje snaga građanske orijentacije i borba demokratskim sredstvima za građanski ustroj vlasti u Bosni i Hercegovini je ključni cilj Organizacije za Građanski preobražaj BiH.
Osuda zločina i zločinaca i stalna podrška sudovima, treba da bude osnova pomirenja i saradnje među građanima i narodima BiH.
Kroz jačanje snaga građanske orijentacije raditi na eliminiranju šovinizma i izgradnju povjerenja među ljudima.

Sunday, March 14, 2010

Promišljanja o situacijama u BiH u kontekstu pomirenja i saradnje

Svaki nespriječen ili neprocesuiran zločin Armije nanio je neprocjenjivu štetu borbi za Bosnu i Hercegovinu.

Da smo imali strogo definiran moralni lik borca za Bosnu i Hercegovinu danas bi Bosna i Hercegovina bila prosperitetna država.

U ratu pobjeđuje vojska koja ima najstrožiji sistem vrijednosti.

Etnošovinistički koncept za dvadeset godina nije uspio. Sklonimo ih i uspostavimo građansku opciju jedini put prosperiteta BIH.

Naša omladina je politički kastrirana. Na kome će ostati Bosna?

Koju mafiju je odgojio Milošević najbolje svjedoči ubitstvo reformatora Srbije Zorana Đinđića. I zar neko može da sumnja u sramnu ulogu Miloševića u nesreći koja nas je zadesila.

Ovih dvadeset godina etnošovinisti su sklanjali dokazane Bosance kao i prave heroje rata koji su živote izgubili spašavajući komšiju/ susjeda druge nacionalnosti.

Da se bar jedan vođa istinski borio za bratstvo i jedinstvo, bilo bi nam danas mnogo bolje.

Gdje je logika nepriznavanja države u kojoj živiš, u kojoj se nalazi tvoj zavičaj, da li je u tvom interesu takvo nenormalno stanje? Bez obzira na razlike u viđenjima, naš je interes zajednički, normalan život u svojoj zemlji.

Mediji od zločinaca prave brendove. Ispada da heroj koji je poginuo spašavajući svog komšiju od zločinca nije medijski interesantan. A i žrtva. Uvijek veća slika od zločinca nego od žrtve.

Kad se počnemo hljebom umjesto kamenom gađati, tad će svi imati šta da jedu.

Dok svako svoju knedlu istine ne proguta nema napretka na Balkanu.

Kako može jedna zemlja imati tri istorije/ povijesti, za svaki narod po jedna, a ostalim.

Batko se hvalio da je ubio stotinu. Među njima Gorana Čengića koji je pokušao spasiti komšiju. Heroj Goran Čengić! Svako ko relativizira zločine podržava ovakve zločince, čudovišta, izrode ljudskog roda, a i one koji omogućiše zločine.

Ljudskom komunikacijom se sve možemo riješiti, ali uz redovno propitivanje, da li su ovo moji stavovi, da li sam ja dobar čovjek, da li promišljam na putu istine? Neka riječ koja se poziva na istinu bude oružje u borbi za bolji svijet!

Nekad istina zaboli, dok je ne progutamo, a poslije nam se prosvijetli.

Sunday, March 7, 2010

Ratna dešavanja u mojoj avliji, taksativno.

Živim danas i živio sam u ratu pored Aerodroma Sarajevo.
Oko 20. aprila 1992. prestao sam ići na posao.
Kolone tenkova prolaze svaki dan.
Krajem aprila JNA je preuzela Aerodrom.
Jednom prilikom sam vidio transporter sa crnom zastavom koja na sebi ima znak sa mrtvačkom glavom, kruži aerodromom i na razglas uzvikuje: smrt balijama!.
Pucnjava zastrašivanja svakodnevno.

Prvo granatiranje u životu, 26. april, u podrumu, šest porodica sa malom djecom: moja, od Jove, Zorana, Sime, Muamera, Slaviše, svi prestravljeni.
Slijedeći dan Jovo, Zoran i Simo sa porodicama odlaze autom prema Lukavici.
Slaviša u miješanom braku ostaje i Moamer i ja.
30. aprila odvodim suprugu i djecu u Hrasno bliže centru grada kod punca.
Kad se autobus zaustavio na barikadi Kasindolska, vojnici kontrolišu putnike, pored autobusa tuku nekog mladića. Ja se vraćam na Dobrinju.
Od 1. maja Dobrinja u blokadi, JNA sa svih strana, Lukavica, Kula, Aerodrom, Nedžarići, Mojmilo, u potpunom okruženju. Šest slijedećih mjeseci, na šest kilometara, suprugu i djecu nisam vidio. Stalna granatiranja.

17. juna transporteri ulaze u Aerodromsko naselje.
Kolona stanovnika u panici dolazi u Kvadrant C5 i Dobrinju bez ičega.
19 pobijenih kažu i dvije stotine odvedenih na Pale.

21. juna jedinice JNA napadaju od Aerodroma sa desetinama tenkova i oklopnih vozila.
Nevjerovatno,ne uspjevaju zauzeti naselje, sila naspram beznačajnog oružja građana. Popodne gori zgrada, noć, prestaju dejstva. Slijedećeg dana nisu nastavili, na našu sreću. Dva dana poslije, ispred zgrade u travi gledam mladića koji skuplja pobacano oružje, puške sa snajperom, od niških specijalaca, kako kažu.

Uspostavljena je linija odbrane u Aerodromskom naselju. Naš sastav je multietnički s nama se smjenjuju na straži: pored Bošnjaka, Saša, Vančo, Goran, Dragan, Zdravko, oni su pretežno u miješanim brakovima, i ostali su cijeli rat i danas većina živi u našem naselju. Nekoliko Srba je na razne načine prešlo na drugu stranu.
Sa Srbinom Sašom sam proveo 18 mjeseci u rovu u Aerodromskom naselju.
Bili smo stalno u kontaktu sa njegovim roditeljima čika Jovom i tetom Zlatom.

12. jula 1993. u 15:00, pred mojom zgradom je pala granata u red za vodu koja je ubila 14 a teško ranila 15 žena, djece, muškaraca. Sjećam se kanistera razbacanih i dječijih kolica. Ispaljenje te granate smo čuli Saša i ja koji smo upravo bili na straži, kao i reski prasak eksplozije. Komadi ljudskog mesa su se dugo vremena vidjeli na fasadama zgrada.

Nije bilo lako Srbima koji su bili među nama ponekad. Kad se desi neki zločin neki Bošnjaci su imali reakcije kao, sve Srbe treba pobiti.

U 6 mjeseci blokade, od Dobrinje do grada, se išlo na rizik prelijetanjem autom par stotina metara do Mojmila, uz rizik da budeš pogođen iz Nedžarića odakle su držali pod vatrom. Za to vrijeme na tom putu poginulo je više stotina ljudi.

Ubrzo nakon napada na naselje, Aerodrom Sarajevo su preuzele snage UNPROFOR-a. Mislio sam da dolazi bolje vrijeme za nas. Ali tih mjeseci su svakodnevno besomučno granatirali, bez obzira na UN snage.

Na igralište u Hrasnom, u avgustu, pala je granata i ubila više djece, samo jednu minutu ranije, srećom, moja kći je ušla u zgradu. Moj je punac bio prestravljen dok je nije ugledao.

Nakon velikih borbi oko Željinog stadiona, moja porodica je napustila boravište, otišao sam po njih da ih uvedem u Dobrinju koja je još bila u okruženju. I od tada smo bili zajedno. Naravno i briga na njih, jer smo svi bili smješteni dvijestotine metara od linije.

Za roditelje i braću i ostalu rodbinu koji su živjeli u Janji nisam ništa znao do aprila mjeseca 1993. kad sam dobio prvu poruku preko Crvenog Krsta.
Od njih sam čuo o pohodu arkanovaca i šešeljevaca od Bijeljine i pokolja tu, pa preko Janje koja je iz nekog razloga pošteđena pokolja, do Zvornika gdje je opet napravljen strašan zločin.
Moja braća su u julu zbog mobilizacije u srpsku vojsku uspjeli otići u Njemačku.
Dvije džamije u Janji su jedne noći u julu 1992. godine minirali. Pričaju da je Srbin koji je došao sljedećih dana da iskopa ostatke temelja psovao Miloševića koji je to naredio.
Roditeljima u prizemnu kuću, veličine trosobnog stana, se uselila porodica izbjegla iz Potpeći i zajedno su živjeli do avgusta 1994., kad su moje roditelje jedne noći pokupili na kamione i transportovali prema Tuzli. Prije toga su im uzeli sve pare koje su imali. Ja sam roditelje u septembru kroz tunel uveo u Sarajevo.
Tom prilikom moj otac je dobro razbio glavu od željezni profil i na drugu stranu sam ga krvavog doveo do ambulante da mu zašiju ranu....

Saturday, March 6, 2010

Do konačne pobjede dobrih Bosanaca i Hercegovaca

Živjeli ste u socijalističkom sistemu kao i ja. Suživot naroda je bio na zavidnoj visini. Tako ne misli, samo mali broj protivnika onog sistema, potomaka domaćih izdajnika i onih zadojenih gebelsovskom šovinističkom propagandom etno elita na vlasti. Bez suživota naroda u BiH nema BiH, ima samo raskomadana fildžan država. Bosnu stavljam ispred nacije Bošnjak, jer nacija svakako nije ništa, vjera da, kultura da, ali nacionalno izražavanje tri naroda sa skoro istim jezikom, historijom, kulturom, u vidu paranoje divljeg šovinizma, uvelo nas je u najcrnja stradanja. Da li vrijedi 200.000 žrtava da bi smo mogli biti Bošnjaci, Srbi, Hrvati? Kome to znači? Znači samo etno šovinističkim elitama koje već dvadeset godina vladaju vodeći računa o vlastitim interesima, a drugima prosipaju bošnjaštvo,srpstvo i hrvatstvo. A svi mi ostali smo dobili nepravdu gdje god krenemo, ako nisi njihov, podoban, nema te nigdje i to je to. J.... ja naciju, da prostiš, koja mi nije obezbijedila pravdu. Gledam nesposobne prodavače magle, nezajažljive pljačkaše svaki dan na TV-u, a država tone sve više. Naravno, Jugoslavija je bila i prošla. Danas je drugo vrijeme, nema povratka na staro, ali pomirenje i saradnja naroda mora biti. To se nekad zvalo bratstvo i jedinstvo i ja to ne vidim kao nešto loše. Kako se god zvalo, pomirenje među našim narodima vodi ka prosperitetnoj Bosni i Hercegovini za sve Bosance i Hercegovce. I još jednom, samo šovinisti reaguju na bratsvo i jedinstvo kao nešto negativno. A protiv šovinizma se ćemo se boriti do konačne pobjede dobrih Bosanaca i Hercegovaca.

Ljudska komunikacija

Ljudskom komunikacijom se sve možemo riješiti, ali uz redovno propitivanje, da li su ovo moji stavovi?, da li sam ja dobar čovjek?, da li promišljam na putu istine?
Neka riječ koja se poziva na istinu bude oružje u borbi za bolji svijet!
Rat je gadna stvar, rat je toliko gadna stvar da jezik ne sadrži riječi koje to mogu da izraze.
Čovjek koji je proživio monstruozni rat može samo u sebi patnički da oćuti rat ili da otplače, onako iz čista mira, nadošlo mu, jer strahovi i ratne patnje ne izlaze nikad iz svijesti, oni su pritajeni tu negdje i čekaju da se izliju kao bujica suza.

Wednesday, March 3, 2010

Zapitajmo se koliko su naši stavovi zaista naši

Kad prosuđujete o ratnim žrtvama pomislite na svoje najdraže. Bit ćete objektivniji.

Dobar čovjek nikad ne može biti šovinista.

Sloboda je i ideal i stvarnost samo kad se temelji na univerzalnim ljudskim vrijednostima.

Kad svoje stavove propustimo kroz sito univerzalnih ljudskih vrijednosti približit ćemo se istini.

Zapitajmo se koliko su naši stavovi zaista naši, prije nego što postanemo saučesnici tuđe pokvarenosti.

Dok god budemo negirali vrijednosti bivšeg sistema nećemo nikad unaprijediti ovaj sistem.