Male crvene stolice

I nije me stid večeras pustiti suzu, 
zbog djece ubijene u Sarajevu 
i presvislih majki, 
jer padale su granate 
na dječija igrališta 
i u parkove. 
To nije bio rat ratnika, 
to je bilo divljanje ubica 
i monstruma, nad nemoćnim.
To nije trajalo dan ili mjesec, 
to je trajalo godinama,
ubijanje i kasapljenje ljudi Sarajeva.
I nije me stid 
večeras pustiti suzu. 
Ljudski je suosjećati 
sa onim koji pate. 
Male crvene stolice
s lutkama i cvijećem, prazne, bez djece.

*

Strah me da ću zaspati,
a da ne kažem
neku lijepu riječ
za našu Bosnu.
Govorimo uvijek o dobru,
a rijetko o zlu,
ako moramo,
zlo išaretom samo označimo.
Neka nam stalno u spomenu budu
bosanski heroji
poput trebinjca Srđana.
Pričajmo o ljubavi,
a ne o mržnji,
pa će ljubav da se širi
Hercegovinom od kamena,
sunca, mora
i modrih rijeka tkanom.
Zborimo o ljepoti
Neretve, Bune, Bregave,
Rakitnice, Drine, Une,
Bosne, Trebišnjice i Vrbasa,
jer ljepota
pored sreće obitava,

pa će sretni biti Bosanci i Bosanke.
Dobrim ćemo privući dobre,

 jer dobri su Bosanci pravi.

*

Kažeš jezik različit, istorija različita, kultura različita,
a država ista, i živjeli u istim gradovima i selima,
i nije vam trebao prevodilac,
a dičite se razlikama vaših jezika.
Iste rijeke, iste planine se protežu između vaših kuća,
a vi hoćete da kažete da ste svi imali različite istorije.
Jesu li vam ih zapisali Rimljani, Osmanlije, Austrougari,
i svakom po jednu različitu?
Kakva vam je to matematika?
Da li nekome od Bošnjaka, Srba ili Hrvata treba prevodilac
da razumije ovo što pišem?
Hoćemo li polemisati da li je Meša Selimović
bošnjački ili srpski pisac?
A on, pisao o Bosni, ej, o našoj Bosni.
Pravite tri akademije nauka i umjetnosti,
kao tuk na utuk podjelama.
Zar da dijelimo slikare,
što su slikali ista polja iste starine,
na jedne, druge i treće?
I onda ćete izjaviti kako vi volite Bosnu,
a sve radite da je dokusurite,
što hiljadu godina nije uspjelo silnim zavojevačima,
danas će uspjeti Bošnjacima,
Srbima i Hrvatima,
jer vi govorite tri različita jezika
i živjeli ste kroz tri različite istorije,
svaka avlija svoju zapisivala.
Da li vam to liči na dvoličnjaštvo?
A ista vam je Knjiga data, ali je vi ne priznajetete,
ne priznajete vjeru u jednog Boga koja vam je zajednička,
jer vam je dala upute iste,
da razlikujete dobro i zlo,
da činite dobra djela,
da istinu preporučujete.
Ne, vi krvave ratove vodite za radi jezika,
istorije, vjere koju ustvari ne vjerujete,
jer da vjerujete vi biste prije svega voljeli,
a ne mrzili, pomagali, a ne odmagali,
dobrim djelom upućivali, a ne mržnjom i zločinom opterećivali.
A mi svi Bosanci i Hercegovci, od vajkada.
Ne, neću to Bošnjak,
jer se ponosim što sam se rodio u Bosni i Hercegovini
i što sa osjećam kao dijete te zemlje,
Bosanac i Hercegovac od glave do pete,
a najviše u srcu Bosanac,
i svako ko se tako osjeća mi je brat,
pa bio musliman, pravoslavac, katolik, jevrej....
Živjela nam naša lijepa Bosna i Hercegovina!

***

Strah je pratilac

čovjeka kroz život,
upitno je da li je normalan
onaj koji nema straha
ni prema čemu, jer je strah i čuvar,
sjetim se mnogo situacija ratnih
kad je strah glavu sačuvao,
a opasnost je vrebala svakog trenutka,
strah i bježanje su bliski,
a bježiš od opasnosti,
ali strah kao pratilac je
često beskoristan, uzaludan i štetan,
kočnica čovjeku da se iskaže,

koliko je života obojeno strahom,

od bolesti, od nesreće,
da će se desiti, da se neće desiti,
strah je često sastavni dio ega,
parazitnog ja,
strah je sastavni dio brige majke za dijete,
lažu oni nadri heroji kad kažu,
u ratu se nismo ništa bojali,
rat i strah su ko nokat i meso,...

evo me već obuzima strah
da se neću naspavati,
laku noć vam želim.

*

U životu, svako od nas, odigra nekoliko uloga,
i siđe sa pozornice.
Bude dijete, uči i raste,
bude đak i zaljubljen,
bude bračni drug, drugarica,
otac, mati, građanin,
građanka ratnik, gubitnik,
sretnik, vjernik, nevjernik,
srednjovječnik, razočarenjak,
pokvarenjak, dobrotvor, stvaralac,
djed, nana, baka,
bolesnik, starac,
i na kraju siđe sa pozornice, preseli na bolji svijet.
I niko nije poseban,
jer život samo mijenja formu,
mi postanemo cvijeće,
a sve se ponavlja,
predstava se nastavlja.

***

Kakav bi ti, dobrice, dobrotvor bio,
da ti se strašne misli u riječi nikad nisu pretvorile.
Koliko bi se života spasilo, koliko bi patnje manje bilo,
koliko krvi i suza ne bi poteklo,
koliko mržnje ne bi izđikalo,
koliko nepravde ne bi duše razaralo.

Kakav bi to svijet bio,
da se te tvoje otrovne misli u riječi ne pretvoriše.
Koliko bi radosti i ljubavi teklo,
ovim našim lijepim predjelima.

Ali u tebi, dobrice, pokajanja nema,
i sve vatre pakla su malo da dostojnom kaznom ti budu,
za sve strahote koje tvoje zle riječi pokrenuše.

O, kako to strano zvuči,
kao dejton,
kao brat protiv brata,
kao kolone prognanika,
kao krici silovanih.
Na mapi iscrtali,
nisu nas pitali
za nase uspomene,
za naše avlije
i njive rodne.
Ili rat ili srpska.
O, kako to zlokobno zvuči,
kao nepripadanje,
kao prijeki pogled,
kao mržnja.
O, ljudi, nije zavičaj igračka,
Zavičaj je u srcu,
i mom,
i tvom.

*
Šta je to tuga?
Ko može da opiše tugu?
Tuga je osjećaj 

koji obuzme dušu,
a na lice oslika tužnu facu.
A nekad i suze zaiskre.
Uzdah iz dubina izleti.
I lađe potonule,
sve.
Tuga je misao koja ruši
kule u oblaku.
Tuga je osjećaj
koji ne godi duši.
Tužan sam,
jer ne mogu
da opišem tugu.
A toliko je tužnih ljudi
večeras
u svijetu,
koji nemaju s kim
da podijele tugu.
O tugo moja!

*
Tamo gdje je bilo ljubavi,
bit će je opet.
Onaj ko je volio,
voljet će opet.
Ljubav i mržnja
nisu dva suprotna pola.
Ili voliš
ili ne voliš,
ali nikad ne mrziš.
Ljubav je karakterna osobina,
samo se nekad teže uočava.
Ljubav nije odgovor,
ljubav je inicijativa.
Kad ljubav napusti čovjeka
napusti ga i duša.
A kakva je to duša
bez ljubavi?

*

Ležim, i ništa mi nije.
Kad se sjetim, koliko je gladnih, bolesnih i promrzlih u ovoj noći,
pomislim, pa ja sam sretan,
što samo ležim u toploj sobi.
A da ne spominjem, ostavljene, razočarane, usamljene, tužne i depresivne,
mogao bih pomisliti da sam najsretniji čovjek na svijetu,
koji samo leži i ništa mu nije.
I zato, pustite me da uživam u svojoj sreći večeras,
dok ležim i ništa mi nije.

*

Čime osjećajan osjeća?
Dušom, rekao bi neko.
Gdje se nalazi duša?
U živom čovjeku, kažu.
Da li je neko vidio dušu?
Duša se ne vidi.
Ona se osjeća.
Da bi neko osjetio dušu
mora imati dušu.
A duša, ona je zauvijek.
Ona samo napusti tijelo čovjeka
i onda on ostane bez života.
A kako bezosjećajan osjeća?
Ne osjeća, nema duše kažu.
I kako je bez duše živjeti,
kad ne osjećaš drugu dušu?
Prazno i bezdušno.
Kad ne osjećaš drugu dušu,
kažu, ne osjećaš ljubav.
A ko jednom osjeti ljubav,
Zauvijek je otvorio dušu ,
Otvorio je dušu
ljubavi  između duša.

*

Koliko beskućnika

sanja topli dom
u ovoj hladnoj ledenoj noći.
Zaista je nesretan onaj
ko ga nikad nije sagradio,
kao i onaj koji ga je imao
pa razgradio.
Dom je nešto veliko,
što se čuva
i u što se ulaže, a prije svega
ljubav i strpljenje.
Dom, nije samo kuća i toplina,
dom je više,
dom je prisustvo, sretan pogled,
blaga riječ, rame koje se traži,
išaret, dječija vriska,
vruća pogača,
a napolju ciča zima.
Topli dom treba svako,
i čovjek i žena,
i siromašni i bogati,
jer topli dom se ne kupuje parama,
on je vezen od strpljenja i ljubavi.

*

Koliko vrijedi osmijeh,
topla ljudska riječ,
ohrabrenje, slušanje,
rame za plakanje?

Koliko vrijedi dobrota,
koliko vrijedi ljubav,
koliko vrijedi sreća? 

Može li se to kupiti parama,
poklonima, stvarima?
Može li se kupiti?

Ja kupujem,
ti kupuješ,
svi kupujemo.
Ja zaboravljam,
ti zaboravljaš,
svi zaboravljamo.


Zaboravljamo osmijeh,
toplu ljudsku riječ,
ohrabrenje, slušanje,
rame za plakanje.

Zaboravljamo dobrotu,
ljubav, sreću,
zaboravljamo
koliko vrijedi osmijeh.
Zaboravljamo sve.

*

Idem da sanjam Bosnu,

državu sretnih ljudi!
U snovima ću je sigurno naći,
jer vjerujem u snove,
i svu istrajnost ulažem
u ostvarenje snova.
Nađimo se u istom snu,
dragi Bosanci i Hercegovci,
vi koji volite sve ljude,
vi koji zračite ljubav
kad izgovorite Bosna,
nađimo se tamo,
i znat ćemo da je to pravi put,
jer tamo je sevdah,
jer tamo je ljubav.

*

Kakav bi ti, dobrice, dobrotvor bio,
da ti se strašne misli u riječi nikad nisu pretvorile.
Koliko bi se života spasilo, koliko bi patnje manje bilo,
koliko krvi i suza ne bi poteklo,
koliko mržnje ne bi izđikalo,
koliko nepravde ne bi duše razaralo.
Kakav bi to svijet bio,
da se te tvoje otrovne misli u riječi ne pretvoriše.
Koliko bi radosti i ljubavi teklo,
ovim našim lijepim predjelima.
Ali u tebi, dobrice, pokajanja nema,
za sve strahote koje tvoje zle riječi pokrenuše.

Eh kako je teško biti zlopamtilo. Kada bi smo sva zla, smutnje i podmetanja pamtili u našem umu, ne bi bilo mjesta ni za trun dobra. I zato ne trujmo svoj život lošim mislima, neka zla koja smo pretrpjeli potonu nepovratno u prošlosti.

Mnogima život protekne u težnji za sticanjem materijalnih dobara, i to nije nerazumno, kad um nije zarobljen, oči obnevidjele za druge, a ruke stisnute.

Nacionalizam je paravan za pohlepu, dok narodu prodaju šuplju o naciji, oni pljačkaju nemilice. Nema izuzetaka.

Mi Bosanci smo jedan narod, a oni nas stotinu godina dijelili i prisvajali, i za zemljom potezali, sve da nam pomute radost što živimo u jednoj čarobnoj zemlji Bosni.

Duša čovjeka putuje kroz život sudarajući se sa drugim dušama, prenosi na druge i druge prenose na nju osobine  i tako  se oblikuje. Kakva će jedna duša biti tome doprinose mnogi  ljudi, u svijetu globalnih  komunikacija, skoro cijelo čovječanstvo snosi odgovornost za svakog čovjeka, kakav je dobar ili loš.

Ne, mi nismo jedinke, naše duše se od rođenja prelivaju jedna u drugu, sprežu i rastu iz ništa u ništa, i na kraju svi smo mi dio jednog sveprisutnog uma.

Svi vi što ste me ikad okruživali odgovorni ste za ovo kakav sam ja. A da znate i ja sam postao dio vas.

Kada malo razmislim čovjek je tako sličan drvetu, pušta žile na sve strane, i pati mnogo kada ga isčupaju.

Griješi svako ko kaže da domaćica nikad nije zarađivala.

Nije možda zarađivala pare, ali je zarađivala ljubav i dječiju radost.

Njeno radno vrijeme traje od jutra do bajke pred spavanje.

 A koje je tek ona vrijednosti stvorila?

 Koliko vrijedi mjesec toplog doma?

 Koliko vrijedi sedmica dječijeg smijeha?

 Koliko vrijedi dan sa vrućom pitom iz peći i mirisom kolača?

 Zabranjujem svima u buduće da umanjuju časni posao domaćice. I neka su mi sve žive i zdrave.

Nikad ni jedan narod nije sam od sebe postao uređena zajednica, to se dešavalo uvjek zahvaljujući dobrom vođi. ne dva, ne tri, nego jedan vođa, vizionar, sa jakim vrijednostima.

Izraziti osjećanja, znacima ili riječima, drugim ljudima, to je ljudskije i ljepše, nego ćutati, skrivati i vagati i ne dozvoliti da duša s dušom komunicira.

*

Koliko brinemo o našim starim? Možda nismo ni svjesni njihove slabosti, ali promjene se dešavaju, Oni   istinski trebaju našu brigu, a mnogi nemaju nikog. Tužno je biti star i sam, napušten od svih, provoditi dane čekajući smrt. Možda imamo nekog takvog u susjedstvu?  Učinimo dobro djelo, sjetimo se starih ljudi. Jer, na kraju  i nas čeka starost.

*

Umjesto kamenih spomenika nakon smrti, ukrasimo dane naših starih ljubavlju i pažnjom dok su živi.

Šta uradi crni jadovane?

Šta uradi čovjeku?

Da čovjek čovjeku bude zvijer.

Nema tih gusala jadovane

koje zločinačko djelo mogu

da opjevaju kao junaštvo i čojstvo.

Jer kosti što ih plodna bosanska zemlja izbacuje

proklinju te, da ti ta skučena duša nikad smiraj ne nađe.

I kad voliš, i kad te vole, i kad si s onim koji se vole, i kad sanjaš o ljubavi, sretan si, sretan gdje god da te dodirne ljubav. I zato voli, pa makar i do bola, što ljubavi je plod, nekad, slatkog bola.

*

Šta je to što potkopava Bosnu, što se protivi Bosni?

Nisu to entiteti, nije ni Dejtonski Ustav. To je nacionalizam i na njemu uspostavljena korumpirana i pohlepna vlast.

Nisu to granice na zemlji, to su granice u glavama ljudi, to su podjele kao stanje svijesti, to je laž kao navika da se izvrće stvarnost i narod drži na uzdi.

Osvijestite se dragi Bosanci i Hercegovci i shvatite najzad da nas drže u začaranom krugu zla, na kom oni beru plodove za zadovoljenje beskrajne pohlepe. A nas život prolazi bez nade u boljitak.

Mi se moramo mijenjati, da bi iz nas nastala nova politika, politika pravih vrijednosti, politika stvarnih promjena u našoj lijepoj Domovini.

*

Nema ljubavi bez borbe i nema borbe bez ljubavi.

Za Bosnu se boriti, prije svega, Bosnu moraš voljeti.

*

Naš se život pretvorio u brigu o stvarima i spoticanje o bezbroj stvari koje nas okružuju.

Život nam je kao skladište, ne možemo da pohvatamo konce gdje se šta nalazi, stalno nešto tražimo, a teško se odlučujemo da se nepotrebnog oslobodimo. Umjesto da nam stvari služe mi postasmo robovi stvari. Bez mnogo toga se može, ali nam ovi trgovci natovariše na leđa, pa sad vuci i tegli, i da nikad mira nemaš.

*

U ovom bolesnom društvu zapljuskuju me samo loša djela, koja truju i ubijaju mi svaku nadu. Moj razum vapi za promjenom. Uzdignuti se nad grotlom zla i tražiti dobrotu, dobrotu koja će me inspirisati da mijenjam svijet, pa makar to traženje bilo poput igle u plastu sijena. Kad prepoznam dobrog čovjeka ili dobro djelo i moje srce poraste i snaga i radost me ispune. O, Bože, učini da budem jedan od onih čija dobra djela pretežu.

*

Borba za promjenu vrijednosti društva, profinjeni cilj, uprkos činjenici o sveprisutnim nepravdama, ugroženosti i krizi, teško pokreće narod. Lakše se organizuju kavgadžije, kriminalci, razbijači, ubice i mrzci, nego ispravni, pošteni, uredni, obrazovani i intelektualci.

*

Večeras sam tužan zbog mnogih mladih koji ne mogu da nađu posao,

tužan sam i zbog njihovih zabrinutih majki,

a ljut sam na državu koja ne brine brigu o svojim građanima.

Sretan bih bio što vidim mnogo skupih auta i luksuznih vila,

ali da nije ovih mladih bez perspektive.

I zato, ljut sam na državu koja ne obezbjeđuje posao za mlade i školovane ljude,

koji treba da je grade,

da bude bolja od od ove sadašnje.

*

U svakom čovjeku šejtan čuči, i čeka da ga na zlo navrati. Da li će se oduprijeti, do njega je. "Utječem se Bogu od prokletog šejtana."

*

Žao mi je svih koji mrze, jer mržnja je teška bolest, pogubna za mrsca najviše.

*

Nemojmo podcijeniti riječi,

jer one imaju moć poput oružja.

Prethode ratu i miru,

izražavaju istinu ili laž, govore ljubav ili mržnju,

šire radost ili tugu.

Ubi me teška riječ.

A lijepa riječ otvara gvozdena vrata.

I revolucija je riječ, samo da dođe vrijeme.

*

Ne bih se dvoumio glasati za diktaturu, umjesto demokratije kakvu proživljavamo, ali diktaturu sposobnih, diktaturu pravednih, diktaturu najboljih.

*

Da bi volio Bosnu moraš prvo voljeti ljude. Jer šta je bosna bez ljudi, dobrih Bosanaca i Hercegovaca?

*

Kad pojedinci raspolažu stotinama milijardi bogatstva, tad oni mogu da pokreću ratove za svoje interese. I ko vlada svijetom?

*

Iznad svega čovjek! Čovjek kog krase univerzalne ljudske vrijednosti, dobar čovjek.

*

Činjenica je da obrazovanje nije garancija da će neko biti prosvijećen (bolji čovjek).

Kada bi se prosvijećenost prenosila genetski, čovječanstvo bi napredovalo u kvalitetu čovjeka, a to nije slučaj.?

*

Uživam u proljeću svaki put,

kao prvi put

kada sam shvatio koliko je čarobno

to opšte podmlađivanje prirode i stvaranje ljepote.

*

Čovjek zloupotrijebi sve, pa i vjeru, ali to nije opravdanje da se negira pozitivna misija vjere, za čovjeka, porodicu i zajednicu.

*

Ja ne volim Bosnu, kaže. Zašto obični čovjek ne bi volio Bosnu?

Zbog brda, rijeka, njiva i šuma, ili zbog ljudi, malo drugačijih, a ipak istih?

Ili zato što su mu drugi rekli, šta da ne voli, a šta da mrzi?

Zbog brda, rijeka, njiva i šuma, sigurno ne,

jer plijene ljepotom svakog,

ali zbog ljudi, zato što su mu drugi rekli, šta da ne voli, i zato onda Bosnu mrzi.

*

Kad bi ljudi više mislili svojom glavom, život bi nam bio bar lakši, ako ne i ljepši.

*

Zli ljudi mogu navući jagnjeću kožu, ali nikad neće postati dobri.

S njima nema pozitivne komunikacije. Treba ih na vrijeme prepoznati.

Eh kako je teško biti zlopamtilo. Kada bi smo sva zla, smutnje i podmetanja pamtili u našem umu, ne bi bilo mjesta ni za trun dobra. I zato ne trujmo svoj život lošim mislima, neka zla koja smo pretrpjeli potonu nepovratno u prošlosti.

Mnogima život protekne u težnji za sticanjem materijalnih dobara, i to nije nerazumno, kad um nije zarobljen, oči obnevidjele za druge, a ruke stisnute.

Nacionalizam je paravan za pohlepu, dok narodu prodaju šuplju o naciji, oni pljačkaju nemilice. Nema izuzetaka.

Mi Bosanci smo jedan narod, a oni nas stotinu godina dijelili i prisvajali, i za zemljom potezali, sve da nam pomute radost što živimo u jednoj čarobnoj zemlji Bosni.

Šetam  ulicom Srđana Aleksića.

Nije to ulica šetača,

Nije ulica cvijeća,

Nije ulica zaljubljenih.

Nije velika ulica,

ali joj je ime veliko,

veliko kao srce Srđanovo.

*

Malo je ljudi koji poznaju jezik duše.

I zato je toliko nesporazuma među ljudima, toliko zla.

*

Što je na izgled lijepo, nije uvijek lijepo, oči varaju.

Što je na izgled ružno, nije uvijek ružno, oči varaju.

 Najljepše osobine su nevidljive, njih prepoznaje samo duša.

*

Kada puhne jugo preko Sarajeva

i rastjera dim, oblak i maglu,

bljesne slika Trebevića,

i čaršija okupana u akšam,

zamiriše behar iz neke avlije,

a duša mladića što kipti od ljubavi,

čekajući dragu, ljubljenu da se pojavi

i s osmijehom omami srce ushićeno.

E, tada je najljepše Sarajevo.

*

Koliko bi ljudi bili sretniji, kada bi drugi njihove fizičke nedostatke gledali kao osobenosti, a ne kao mane, kojima se nerijetko podsmijevaju, i kada bi u svakom cijenili, prije svega, čovjeka i ljepote njegove duše.

*

Koliko puta prođoh ispod tih prozora osvijetljenih u noći

naslućujući sjenu majke dok klanja akšam.

Večeras, tamo svijetla nema, samo mrak i tuga u srcu.

Majka je tiho, kao što je i živjela, prešla u bolji svijet.

Mi Bosanci smo jedan narod, a oni nas stotinu godina dijelili i prisvajali, i za zemljom potezali, sve da nam pomute radost što živimo u jednoj čarobnoj zemlji Bosni.

Zastani i pogledaj.

Vidiš ljude što prolaze,

vidiš prirodu koja se mijenja.

Sve prolazi i sve se mijenja,

a ti si dio svega. Samo jedan val u rijeci života, koji iznova

poprima novi oblik,

da prevaziđe sam sebe.

Ima ljudi koji su vjernici, a da sami ne znaju to, ne govore o Bogu, ali ga djelom potpuno uvažavaju.

Nisam birao zemlju u kojoj ću se roditi, ali sretan sam što je to Bosna.

Ostvariti mir sa Prirodom, mir sa Životom, mir ra Stvoriteljem, to je najljepše dostignuće čovjeka.

Voljeti život, za čovjeka to je često put u strepnju, razumjeti život, pomiriti se sa životom, to je na radost čovjeku. Život je više od čovjeka, život je cjelokupno djelo Stvoritelja, život je bezvremen. Čovjek, voda, ptica, cvijet, kamen, mrav, zemlja, sve živi, sve se kreće.

Kada neko previše govori njegove riječi gube vrijednost.
Kada se neko previše smije njegov osmjeh gubi vrijednost. Umjerenost vodi ljepšoj komunikaciji.

Kada s nekim provedete pola sata u razgovoru ili ćutanju, a da ne osjetite teškoću, znajte može vam biti prijatelj. Biti u društvu ljudi koji zrače negativnom energijom nije zdravo, jer i osmjeh nečiji prenosi štetni naboj koji razara dušu.

Nečiju neukost i nekulturu teško mogu sakriti lažne diplome i visoki položaji.

Šta je dobrota? Dobrota nije nešto izvještačeno, to je sastavni dio karaktera čovjeka.  Takav je bio jedan Srđan Aleksić iz Trebinja, koji je život izgubio spašavajući komšiju.  Dobrotu je pokazao, kapetan iz Zvorničke brigade VRS-a,  jer je odbio komandu da njegova jedinica učestvuje u likvidaciji srebreničana u  Pilici, kada su ih ubili 1.100 u jednom danu. Ima tih primjera dobrote iz rata kog smo preživjeli, ali je mnogo više  primjera zla.

Poštenje nije predstava, to je temelj čovjeka koji ga posjeduje, i nema tih para za koje će se pošten čovjek prodati. A licemjeri su najgora sorta, i to je karakterna osobina, ali kad čovjek hoće, on može postati bolji.

Smisao života je da čovjek teži da bude bolji. Vjera u jednog Boga to nalaže, biti bolji, težiti dobroti po uzorima kao što je Isus božiji poslanik. Ali ljudi sve mogu izokrenuti, pa se onda u ime religije pozivaju na ratove i ubijanja, a što nikad nema opravdanja.

Shvatio sam da obrazovanje nije garancija da čovjek bude bolji, mnogo je obrazovanih zlih ljudi.         Ni kultura nije garancija da čovjek bude bolji, toliko je kulturnih licemjera i ljigavaca. Vidio sam siromašnih i neobrazovanih ljudi koji žive po univerzalnim ljudskim vrijednostima, koji su dobri ljudi, na čijem se licu prepozna prosvijećenost.

Da, prave vrijednosti su snaga, čvrstoća, nešto što se ne povija prema vjetru, to je ljepota prostrane duše. Kada sretnem dobrog čovjeka i moje srce poraste. Molim Uzvišenog Stvoritelja da i mi budemo prosvijećeni ljudi, bar da težimo tome, bez obzira na sva zla kojima obiluje svijet i koja smo u ovim godinama i sami u najgorem obliku osjetili.

Priča o mom ugašenom putu

Izlazim iz svoga doma na stepenište,

desno granata ubila bageristu,

lijevo, u redu za vodu stradalo tridesetero.

Idem dalje, ulaz u tunel

iz kog su izlazili kaljavi borci

kada je padalo Trnovo i Bjelašnica.

Slijedi zgrada invalida,

tu nam bile ratne bašte.

Iza zgrade novi tunel.

Lijevo tenkovska granata ubila oca i sina.

Prolazim raskrsnicu,

iza ugla dijelila se humanitarna.

Dalje bio ratni mesdžid,

a pored ratna škola.

Prolazim drugu raskrsnicu,

u Rejhana Demirdžića

živjeli moji dragi roditelji,

koje svakodnevno posjećivah,

idući ovim putem što se ugasio,

što se ugasio, jer ne idem više njime

kao što sam išao petnaest godina.

Jer ne idem više tim putem.

Svi ćemo mi biti Bosanci!

Svaki čovjek koji je odabrao Bosnu da u njoj živi i prihvatio je kao domovinu je naš Bosanac, pa bio, Slovenac, Mađar, Rom...i nikada ne možemo prihvatiti da su jedni "konstitutivni" a drugi ostali.

Kada su 92 dovršavali podjelu bosanskog naroda i time temeljili podjelu Bosne digao sam glas protiv, ali je eho nestao u vihoru rata u kom sam se svim srcem borio za Bosnu. I danas dižem glas za Bosnu i Bosanski narod.

Ako bi popis utvrdio da "ostali"/Bosanci predstavljaju najbrojniju grupaciju onda bi ta činjenica oslabila naciokratsku konfrontaciju i to bi moglo voditi formiranju stabilne vlasti.

U Bosni pišu Bosnjački, Srpski i Hrvatski pisci. Ili je normalnije: u Bosni pišu bosanski pisci.

Iskreno se pitam kako se i jedan dobri bosanski građanin može dičiti nacijom drugačijom od bosanske, kada su u stotinjak godina postojanja tih nacija u Bosni ostali silni grobovi žrtava međunacionalnih trvenja i mnogi zločinci zapamćeni po najcrnjim zločinima. Šta tu ima za poštena i istinoljubiva čovjeka Bosanca?

Čije je naslijeđe Osmanske imperije u Bosni? Bošnjačko, Srpsko, Hrvatsko? Ili je bosansko?

Ko nema "rezervnu domovinu", Bosna mu je sudbina.

Ko nije spreman da promijeni ugao posmatranja, uvijek će biti lak plijen kolektivne svijesti.

Bosanac je skraćeno za Bosanac i Hercegovac, da se ne ljute Hercegovci.

Koja je razlika između tri "konstitutivna" naroda, izuzev u religijskim običajima? A četiri prisutne vjere imaju isti temelj, izražen u suštini da čovjek bude bolji, i to je najčvršća veza koja spaja pravovjerne. Izuzev licemjera, oni su otrov svake zajednice.

Dakle, istorija, kulturno naslijeđe, ostaci prošlih imperija, sve pripada Bosni, i ni jednoj etničkoj skupini. Pa šta to može biti njihova osobenost? Da se ne lažemo.

Kažeš jezik različit, istorija različita, kultura različita, 
a živjeli u istim gradovima i selima,
i nije vam trebao prevodilac.

Iste rijeke, ista brda se protežu između vaših kuća, 
a vi kažete da ste imali različite istorije. 
Jesu li vam ih zapisivali Rimljani, Osmanlije ili Austrougari?

Da li nekome od Bošnjaka, Srba ili Hrvata treba prevodilac 
da razumije ovo što je napisano? 
Hoćemo li polemisati da li je Meša Selimović
bošnjački ili srpski pisac?
Zar da dijelimo slikare,
što su slikali ista polja i iste starine?
Što hiljadu godina nije uspjelo silnim zavojevačima,
danas će uspjeti Bošnjacima, Srbima i Hrvatima.

A ista vam je Knjiga data, ali je vi dijelite,
ne priznajete vjeru u jednog Boga,
a dala vam je upute iste,
da razlikujete dobro i zlo,
da činite dobra djela,
da istinu preporučujete.

Ne, vi krvave ratove vodite radi
istorije i vjere, koju ustvari ne vjerujete,
jer da vjerujete vi biste voljeli,
a ne mrzili, pomagali, a ne odmagali,
dobrim djelom upućivali, a ne zločinom opterećivali.

Ne, neću to, jer se ponosim što sam se rodio u Bosni i Hercegovini
i što se osjećam kao dijete te zemlje,
Bosanac i Hercegovac od glave do pete,
a najviše u srcu Bosanac.
I svako ko se tako osjeća brat mi je,
pa bio musliman, pravoslavac, katolik, jevrej....
Živjela nam naša lijepa Bosna i Hercegovina!

Ostvariti mir sa Prirodom, mir sa Životom, mir ra Stvoriteljem, to je najljepše dostignuće čovjeka.

Voljeti život, za čovjeka to je često put u strepnju, razumjeti život, pomiriti se sa životom, to je na radost čovjeku. Život je više od čovjeka, život je cjelokupno djelo Stvoritelja, život je bezvremen. Čovjek, voda, ptica, cvijet, kamen, mrav, zemlja, sve živi, sve se kreće.

Kada neko previše govori njegove riječi gube vrijednost.
Kada se neko previše smije njegov osmjeh gubi vrijednost. Umjerenost vodi ljepšoj komunikaciji.

Kada s nekim provedete pola sata u razgovoru ili ćutanju, a da ne osjetite teškoću, znajte može vam biti prijatelj. Biti u društvu ljudi koji zrače negativnom energijom nije zdravo, jer i osmjeh nečiji prenosi štetni naboj koji razara dušu.

PROMIŠLJANJA U JULU 2013.

Nakon značajnog životnog iskustva, promišljanja o životu i svijetu otvorila su mi puteve spoznaje samoga sebe, univerzalnih ljudskih vrijednosti i smisla življenja. Shvatio sam koliko je važno da čovjek u životu rano, još u mladosti, pronađe pravi put i da tako ostvari život u punom miru sa Prirodom (Stvoriteljem). Toliko je grešnih postupaka, malih i svakodnevnih, nekorisnih, nepotrebnih, koji život zagorčavaju, sa puno strepnji, strahova, srdžbe, nesigurnosti, griže savjesti, mržnje, zlopamćenja, pohlepe, oholosti, zavisti, bola i tuge. I mi živimo sa ubjeđenjem da to mora tako biti. A ne mora, malo promišljanja i upute koju sigurno možemo pronaći u vjeri u jednog Stvoritelja koja poziva na mir i strpljenje, na ljubav prema svim ljudima, na činjenje dobrih djela i na lijepo ponašanje, i naš život će se prosvijetliti, ući će ljubav tamo gdje je boravila srdžba, ući će mir tamo gdje je bila strepnja. Razmislimo, razmislimo o sebi i svojim postupcima, da li može bolje. Da, može bolje. I tu je smisao života.

*
Duša čovjeka putuje kroz život sudarajući se sa drugim dušama, prenosi na druge i druge prenose na nju osobine i tako se oblikuje. Kakva će jedna duša biti tome doprinose mnogi ljudi, u svijetu globalnih komunikacija, skoro cijelo čovječanstvo snosi odgovornost za svakog čovjeka, kakav je dobar ili loš.
*
Kada shvatimo da je naša ličnost slika i prilika svih drugih, i da je malo nas samih u nama, već smo ostvarili temelj za promijenu sebe nabolje.
*
Kada sam kao dijete polazio iz rodne Semberije ponio sam dva drinska oblutka kao amajliju. Gledajući ih, uvijek sam razmišljao o bezbrojnim talasima nemirne rijeke koji udaraju u grubo kamenje što se u međusobnom kretanju i prevrtanju struže i zaobljava, sporo, ali uporno sa jasnom težnjom pretvaranja u oblutke. Tako i čovjeka oblikuju valovi sudbine na teškom i trnovitom putu što se zove pravi put.
*
Oni koji crtaju granice na zemlji nikada neće ograničiti let ptica. Budimo kao ptice.
*
Suština vjere je da čovjek bude bolji. I da svijet bude bolji.
Blago onom ko pronađe Stvoritelja. Njegov je život savršena ljubav.

PROMIŠLJANJA JULI 2013

Buđenje građanske svijesti je spor proces. Vidimo naznake nečeg što nema veze sa naciokratiom i tu iskru treba rasplasati, treba raditi u grupama na razradi projekta bolje države, normalne države, Bosne i Hercegovine. Radujem se tome što dolazi i spreman sam da dam sve od sebe za viziju koju odavno gnijezdim u svojoj glavi.

*
Danas, među onim mladim ljudima, koji se mirnim građanskim protestima bore za svoja prava, tjerajući neefikasnu vlast da ostvaruje preuzete obaveze, osjećao sam se sretno, slobodan, kao da ću poletjeti, kao u snu koji se ostvaruje. Patio sam godinama svjestan da živim u društvu u kojem samo šutnja, smutnja i laž obezbjeđuju uspješnu karijeru. A toliko sam nepravde vidio i doživio.
Hvala Uzvišenom Stvoritelju da dočekah ovaj trenutak. Sretno bosanska mladosti!

*

 Realnost je tražiti razuma i sa onim s čijim sadašnjim stavovima se ne slažemo. Ali nikako biti dvoličan, jer tako nikad nećemo pronaći zajedničko rješenje. Bosnu samo razum može pronaći.
*
Protesti su opasna stvar, ako nemaju vođstvo, viziju, strategiju i razrađen plan.
*
Suština vjere je da čovjek bude bolji. I da svijet bude bolji.
Blago onom ko pronađe Stvoritelja. Njegov je život savršena ljubav.
*
Šta je dobrota? Dobrota nije nešto izvještačeno, to je sastavni dio karaktera čovjeka. Takav je bio jedan Srđan Aleksić iz Trebinja, koji je život izgubio spašavajući komšiju. Dobrotu je pokazao, kapetan iz Zvorničke brigade VRS-a, jer je odbio komandu da njegova jedinica učestvuje u likvidaciji srebreničana u Pilici, kada su ih ubili 1.100 u jednom danu. Ima tih primjera dobrote iz rata kog smo preživjeli, ali je mnogo više primjera zla.

Poštenje nije predstava, to je temelj čovjeka koji ga posjeduje, i nema tih para za koje će se pošten čovjek prodati. A licemjeri su najgora sorta, i to je karakterna osobina, ali kad čovjek hoće, on može postati bolji.

Smisao života je da čovjek teži da bude bolji. Vjera u jednog Boga to nalaže, biti bolji, težiti dobroti po uzorima kao što je Isus božiji poslanik. Ali ljudi sve mogu izokrenuti, pa se onda u ime religije pozivaju na ratove i ubijanja, a što nikad nema opravdanja.

Shvatio sam da obrazovanje nije garancija da čovjek bude bolji, mnogo je obrazovanih zlih ljudi. Ni kultura nije garancija da čovjek bude bolji, toliko je kulturnih licemjera i ljigavaca. Vidio sam siromašnih i neobrazovanih ljudi koji žive po univerzalnim ljudskim vrijednostima, koji su dobri ljudi, na čijem se licu prepozna prosvijećenost.

Da, prave vrijednosti su snaga, čvrstoća, nešto što se ne povija prema vjetru, to je ljepota prostrane duše. Kada sretnem dobrog čovjeka i moje srce poraste. Molim Uzvišenog Stvoritelja da i mi budemo prosvijećeni ljudi, bar da težimo tome, bez obzira na sva zla kojima obiluje svijet i koja smo u ovim godinama i sami u najgorem obliku osjetili.

*
Ima ljudi koji su vjernici, a da sami ne znaju to, ne govore o Bogu, ali ga djelom potpuno uvažavaju.
*
Nečiju neukost i nekulturu teško mogu sakriti lažne diplome i visoki položaji.
*
Kada si pod stresom, depresivan, tužan ili gnjevan, idi u prirodu, daleko od ljudi, sjedi na livadu, i ćuti, i ćuti, gledaj kako bilje raste, udiši mirise cvijeća i zemlje, slušaj cvrkut ptica i pjesmu zrikavaca, i misli, misli prostrano, o životu, misli, pa ćeš u jednom momentu osjetiti kao da popuštaju okovi koji su te stezali, da postaješ slobodan i lagan, tad počinješ da razumiješ život, da je svaki sadašnji trenutak tvoj, trenutak u kom osjetiš mir, mir sa životom, mir sa Stvoriteljem, trenutak u kom spoznaješ ljepotu života.

 

Bosanke u ratu

Večeras ću se prisjetiti žene,
ratne domaćice.
Žene iz opsjednutog grada.
Ona koja u ratu nauči
kako se vatra potpaljuje,
kako se od listova maslačka
zeljanica pravi, oskudne hurmašice,
pašteta od prezle i hljeb u peći od lima.
Ona koja nauči saditi
paradajz papriku i kupus
u parceli četiri sa četiri,
pored zgrade.
Ona koja je muža spremala na liniju,
išla po humanitarnu
i po vodu sa kanisterima,
zabavljala djecu dok granate padaju,
prolazila kroz tunel do Butmira po namirnice.
Neka bude zapisano
da je ta žena bila stub odbrane,
porodice, Sarajeva i Bosne
i da njen lik
ugraviramo u bosanski stećak
da znaju buduće generacije
kako je jaka bila
bosanska žena u ratnim nevoljama.

***
Teško je bilo u ratu
biti žena iz "mješovitog" braka,
između dva tabora razapeta.
Koliko je hrabrosti trebala,
koliko strpljenja,
da primi prijekorne poglede,
jer je ona od onih tamo.
Sve ratne strahote, brige
trpila je kao i druge žene,
ali je za mnoge mrsce
ona bila balinkura ili četnikuša.

Mnoge su ostavljene
još kad je rat počeo,
suđeni je otišao
u svoj tabor,
mnoge su odvedene, silovane, nestale,
jer su one žene iz drugog tabora.
Istinska herojina je svaka žena iz "mješovitog braka"
koja je iznijela rat na plećima,
ostala u svom gradu
i sačuvala porodicu.
To su prave Bosanke i Hercegovke
koje su pobijedile mržnju
i ostale supruge i majke
u svojoj zemlji.

***
Odlazile su pred prijetećim strahotama,
žene, majke sa djecom, Bosanke i Hercegovke.
Odlazile su konvojima, putevima zalivenim suzama i
završavale u stranim zemljama,
izgubljene, prestrašene,
u kolektivnim smještajima.
Školovane, doskora, pravnice, radnice,
doktorice, ugledne građanke,
a onda nepriznate,
socijalni slučajevi u tuđim zemljama.
Bilo kakav posao,
pomoć u kući, po satu tarifa.
Borba, preživljavanje, trpljenje,
da djecu prehrane,
a u Bosni rat, srce razdirano za onim tamo.
Sudbina je kreirala, a mi  igrači, svako u svojoj ulozi.
Rat je trajao,
Bosanke su gradile život
u novom okruženju
rastrzane između dva pola.
Da li su ostale
ili se vratile,
Bosna je u srcu,
kao otrov ili slast.
Ima Bosne i u Norveškoj,
i Hercegovine,
Švedskoj, Francuskoj, Njemačkoj,
Americi i Kanadi, Austriji...
ima Bosne u srcu Bosanki.

MAJKA

Kada si dijete

majka je poput sunca

koje nikad ne zalazi,

u toplom domu.

Sve što dodirne,

kuda prođe,

riječi koje izgovori,

sve zrači ljubav.

Majčina briga urezuje se  u vijuge

i oplemenjuje biće koje raste.

Majčina ljubav je klica za ljubav.

A bez ljubavi šta je čovjek,

šta je život?

*

U avliji majke Sene

uvijek je bilo cvijeća.

Volim cvijeće.

Kao da sam se rodio u cvijeću.

Ljepota iz cvijeća

osvojila je moje srce.

Radujem se

livadama cvijetnim

Radujem se ljepotama

kojim obiluje naša Bosna

i avlije bosanske.

 

*

Vrijeme je za kafu kod majke.

Ali majke nema.

 Samo tragovi,

u prostoru i vremenu.

Isto vrijeme,

a nije isto.

I san i java.

Majka, kao da je tu,

a nije tu.

*

Imao sam majku

i u blagodeti njene ljubavi

živio mnoga ljeta.

Poštovao sam je

i pazio,

učinio joj lakšim dane starosti,

i bila je zadovoljna sa mnom.

Otišla je na bolji svijet,

A u  mojoj duši još zrači njena blagost.

Majka Sena

 Naučila si me majko

da sve što radim,

radim u ime Boga Milostivog.

A to je meni najveća škola.

 *

 Na poslednjem putu za Janju,

ispratila te je duga iznad Sarajeva,

duga u januaru, majko.

 Bila je to posebna počast

od Uzvišenog Stvoritelja.

 *

 Dok je Bosnu kupala

 januarska kiša,

u Semberiji ravnoj,

u podne, pred dženazu,

granulo je sunce,

da razvedri što je tužno,

a suha zemlja

 pored mezara je mirisala,

Da l' zasluga je posebna to?

*

 Očekivala si me

na popodnevnu kafu,

i dolazio sam.

Voljela si društvo i razgovor,

to ti grad nije omogućavao,

tu nije bilo tvog komšiluka iz Janje.

U gradu, majko, ljudi žive jedni pored drugih,

oni se i ne poznaju, oni uvijek žure,

oni su odrvenili i otuđili se.

Žalosno je to majko da ih samo rat zbliži,

da postanu mahala,

da postanu zajednica.

U našoj Bosni majko,

kahva razgovoruša je znak da živiš

s drugim i drugi žive za tebe.

*

 Tvoja istrajnost u vjeri

je meni uzor, majko.

Postila si sedamdeset Ramazana.

Postila si i onda kada su cinkarili one koji poste.

Sehurila si u mraku,

dok ti otac nije rekao da upališ svjetlo.

Kako me to dirne majko,

tvoja beskrajna istrajnost u vjeri.

*

 E, kakve je baklave

pravila majka Sena.

Miris njihov se mahalom širio,

a o ukusu tom pričali su mnogi.

 Ko je jednom probao

za novom prilikom je žudio.

 Te baklave i jufke hrskave, tanke,

u vijuge se bilježile.

E, kakve je baklave

pravila majka Sena.