Ratna dešavanja u mojoj avliji, taksativno.

Živim danas i živio sam u ratu pored Aerodroma Sarajevo.
Oko 20. aprila 1992. prestao sam ići na posao.
Kolone tenkova prolaze svaki dan.
Krajem aprila JNA je preuzela Aerodrom.
Jednom prilikom sam vidio transporter sa crnom zastavom koja na sebi ima znak sa mrtvačkom glavom, kruži aerodromom i na razglas uzvikuje: smrt balijama!.
Pucnjava zastrašivanja svakodnevno.

Prvo granatiranje u životu, 26. april, u podrumu, šest porodica sa malom djecom: moja, od Jove, Zorana, Sime, Muamera, Slaviše, svi prestravljeni.
Slijedeći dan Jovo, Zoran i Simo sa porodicama odlaze autom prema Lukavici.
Slaviša u miješanom braku ostaje i Moamer i ja.
30. aprila odvodim suprugu i djecu u Hrasno bliže centru grada kod punca.
Kad se autobus zaustavio na barikadi Kasindolska, vojnici kontrolišu putnike, pored autobusa tuku nekog mladića. Ja se vraćam na Dobrinju.
Od 1. maja Dobrinja u blokadi, JNA sa svih strana, Lukavica, Kula, Aerodrom, Nedžarići, Mojmilo, u potpunom okruženju. Šest slijedećih mjeseci, na šest kilometara, suprugu i djecu nisam vidio. Stalna granatiranja.

17. juna transporteri ulaze u Aerodromsko naselje.
Kolona stanovnika u panici dolazi u Kvadrant C5 i Dobrinju bez ičega.
19 pobijenih kažu i dvije stotine odvedenih na Pale.

21. juna jedinice JNA napadaju od Aerodroma sa desetinama tenkova i oklopnih vozila.
Nevjerovatno,ne uspjevaju zauzeti naselje, sila naspram beznačajnog oružja građana. Popodne gori zgrada, noć, prestaju dejstva. Slijedećeg dana nisu nastavili, na našu sreću. Dva dana poslije, ispred zgrade u travi gledam mladića koji skuplja pobacano oružje, puške sa snajperom, od niških specijalaca, kako kažu.

Uspostavljena je linija odbrane u Aerodromskom naselju. Naš sastav je multietnički s nama se smjenjuju na straži: pored Bošnjaka, Saša, Vančo, Goran, Dragan, Zdravko, oni su pretežno u miješanim brakovima, i ostali su cijeli rat i danas većina živi u našem naselju. Nekoliko Srba je na razne načine prešlo na drugu stranu.
Sa Srbinom Sašom sam proveo 18 mjeseci u rovu u Aerodromskom naselju.
Bili smo stalno u kontaktu sa njegovim roditeljima čika Jovom i tetom Zlatom.

12. jula 1993. u 15:00, pred mojom zgradom je pala granata u red za vodu koja je ubila 14 a teško ranila 15 žena, djece, muškaraca. Sjećam se kanistera razbacanih i dječijih kolica. Ispaljenje te granate smo čuli Saša i ja koji smo upravo bili na straži, kao i reski prasak eksplozije. Komadi ljudskog mesa su se dugo vremena vidjeli na fasadama zgrada.

Nije bilo lako Srbima koji su bili među nama ponekad. Kad se desi neki zločin neki Bošnjaci su imali reakcije kao, sve Srbe treba pobiti.

U 6 mjeseci blokade, od Dobrinje do grada, se išlo na rizik prelijetanjem autom par stotina metara do Mojmila, uz rizik da budeš pogođen iz Nedžarića odakle su držali pod vatrom. Za to vrijeme na tom putu poginulo je više stotina ljudi.

Ubrzo nakon napada na naselje, Aerodrom Sarajevo su preuzele snage UNPROFOR-a. Mislio sam da dolazi bolje vrijeme za nas. Ali tih mjeseci su svakodnevno besomučno granatirali, bez obzira na UN snage.

Na igralište u Hrasnom, u avgustu, pala je granata i ubila više djece, samo jednu minutu ranije, srećom, moja kći je ušla u zgradu. Moj je punac bio prestravljen dok je nije ugledao.

Nakon velikih borbi oko Željinog stadiona, moja porodica je napustila boravište, otišao sam po njih da ih uvedem u Dobrinju koja je još bila u okruženju. I od tada smo bili zajedno. Naravno i briga na njih, jer smo svi bili smješteni dvijestotine metara od linije.

Za roditelje i braću i ostalu rodbinu koji su živjeli u Janji nisam ništa znao do aprila mjeseca 1993. kad sam dobio prvu poruku preko Crvenog Krsta.
Od njih sam čuo o pohodu arkanovaca i šešeljevaca od Bijeljine i pokolja tu, pa preko Janje koja je iz nekog razloga pošteđena pokolja, do Zvornika gdje je opet napravljen strašan zločin.
Moja braća su u julu zbog mobilizacije u srpsku vojsku uspjeli otići u Njemačku.
Dvije džamije u Janji su jedne noći u julu 1992. godine minirali. Pričaju da je Srbin koji je došao sljedećih dana da iskopa ostatke temelja psovao Miloševića koji je to naredio.
Roditeljima u prizemnu kuću, veličine trosobnog stana, se uselila porodica izbjegla iz Potpeći i zajedno su živjeli do avgusta 1994., kad su moje roditelje jedne noći pokupili na kamione i transportovali prema Tuzli. Prije toga su im uzeli sve pare koje su imali. Ja sam roditelje u septembru kroz tunel uveo u Sarajevo.
Tom prilikom moj otac je dobro razbio glavu od željezni profil i na drugu stranu sam ga krvavog doveo do ambulante da mu zašiju ranu....