*

Strah me da ću zaspati,
a da ne kažem
neku lijepu riječ
za našu Bosnu.
Govorimo uvijek o dobru,
a rijetko o zlu,
ako moramo,
zlo išaretom samo označimo.
Neka nam stalno u spomenu budu
bosanski heroji
poput trebinjca Srđana.
Pričajmo o ljubavi,
a ne o mržnji,
pa će ljubav da se širi
Hercegovinom od kamena,
sunca, mora
i modrih rijeka tkanom.
Zborimo o ljepoti
Neretve, Bune, Bregave,
Rakitnice, Drine, Une,
Bosne, Trebišnjice i Vrbasa,
jer ljepota
pored sreće obitava,

pa će sretni biti Bosanci i Bosanke.
Dobrim ćemo privući dobre,

 jer dobri su Bosanci pravi.

*

Kažeš jezik različit, istorija različita, kultura različita,
a država ista, i živjeli u istim gradovima i selima,
i nije vam trebao prevodilac,
a dičite se razlikama vaših jezika.
Iste rijeke, iste planine se protežu između vaših kuća,
a vi hoćete da kažete da ste svi imali različite istorije.
Jesu li vam ih zapisali Rimljani, Osmanlije, Austrougari,
i svakom po jednu različitu?
Kakva vam je to matematika?
Da li nekome od Bošnjaka, Srba ili Hrvata treba prevodilac
da razumije ovo što pišem?
Hoćemo li polemisati da li je Meša Selimović
bošnjački ili srpski pisac?
A on, pisao o Bosni, ej, o našoj Bosni.
Pravite tri akademije nauka i umjetnosti,
kao tuk na utuk podjelama.
Zar da dijelimo slikare,
što su slikali ista polja iste starine,
na jedne, druge i treće?
I onda ćete izjaviti kako vi volite Bosnu,
a sve radite da je dokusurite,
što hiljadu godina nije uspjelo silnim zavojevačima,
danas će uspjeti Bošnjacima,
Srbima i Hrvatima,
jer vi govorite tri različita jezika
i živjeli ste kroz tri različite istorije,
svaka avlija svoju zapisivala.
Da li vam to liči na dvoličnjaštvo?
A ista vam je Knjiga data, ali je vi ne priznajetete,
ne priznajete vjeru u jednog Boga koja vam je zajednička,
jer vam je dala upute iste,
da razlikujete dobro i zlo,
da činite dobra djela,
da istinu preporučujete.
Ne, vi krvave ratove vodite za radi jezika,
istorije, vjere koju ustvari ne vjerujete,
jer da vjerujete vi biste prije svega voljeli,
a ne mrzili, pomagali, a ne odmagali,
dobrim djelom upućivali, a ne mržnjom i zločinom opterećivali.
A mi svi Bosanci i Hercegovci, od vajkada.
Ne, neću to Bošnjak,
jer se ponosim što sam se rodio u Bosni i Hercegovini
i što sa osjećam kao dijete te zemlje,
Bosanac i Hercegovac od glave do pete,
a najviše u srcu Bosanac,
i svako ko se tako osjeća mi je brat,
pa bio musliman, pravoslavac, katolik, jevrej....
Živjela nam naša lijepa Bosna i Hercegovina!

***

Strah je pratilac

čovjeka kroz život,
upitno je da li je normalan
onaj koji nema straha
ni prema čemu, jer je strah i čuvar,
sjetim se mnogo situacija ratnih
kad je strah glavu sačuvao,
a opasnost je vrebala svakog trenutka,
strah i bježanje su bliski,
a bježiš od opasnosti,
ali strah kao pratilac je
često beskoristan, uzaludan i štetan,
kočnica čovjeku da se iskaže,

koliko je života obojeno strahom,

od bolesti, od nesreće,
da će se desiti, da se neće desiti,
strah je često sastavni dio ega,
parazitnog ja,
strah je sastavni dio brige majke za dijete,
lažu oni nadri heroji kad kažu,
u ratu se nismo ništa bojali,
rat i strah su ko nokat i meso,...

evo me već obuzima strah
da se neću naspavati,
laku noć vam želim.

*

U životu, svako od nas, odigra nekoliko uloga,
i siđe sa pozornice.
Bude dijete, uči i raste,
bude đak i zaljubljen,
bude bračni drug, drugarica,
otac, mati, građanin,
građanka ratnik, gubitnik,
sretnik, vjernik, nevjernik,
srednjovječnik, razočarenjak,
pokvarenjak, dobrotvor, stvaralac,
djed, nana, baka,
bolesnik, starac,
i na kraju siđe sa pozornice, preseli na bolji svijet.
I niko nije poseban,
jer život samo mijenja formu,
mi postanemo cvijeće,
a sve se ponavlja,
predstava se nastavlja.

***

Kakav bi ti, dobrice, dobrotvor bio,
da ti se strašne misli u riječi nikad nisu pretvorile.
Koliko bi se života spasilo, koliko bi patnje manje bilo,
koliko krvi i suza ne bi poteklo,
koliko mržnje ne bi izđikalo,
koliko nepravde ne bi duše razaralo.

Kakav bi to svijet bio,
da se te tvoje otrovne misli u riječi ne pretvoriše.
Koliko bi radosti i ljubavi teklo,
ovim našim lijepim predjelima.

Ali u tebi, dobrice, pokajanja nema,
i sve vatre pakla su malo da dostojnom kaznom ti budu,
za sve strahote koje tvoje zle riječi pokrenuše.