Wednesday, October 16, 2013


O, kako to strano zvuči,
kao dejton,
kao brat protiv brata,
kao kolone prognanika,
kao krici silovanih.
Na mapi iscrtali,
nisu nas pitali
za nase uspomene,
za naše avlije
i njive rodne.
Ili rat ili srpska.
O, kako to zlokobno zvuči,
kao nepripadanje,
kao prijeki pogled,
kao mržnja.
O, ljudi, nije zavičaj igračka,
Zavičaj je u srcu,
i mom,
i tvom.
*
Šta je to tuga?
Ko može da opiše tugu?
Tuga je osjećaj 
koji obuzme dušu,
a na lice oslika tužnu facu.
A nekad i suze zaiskre.
Uzdah iz dubina izleti.
I lađe potonule,
sve.
Tuga je misao koja ruši
kule u oblaku.
Tuga je osjećaj
koji ne godi duši.
Tužan sam,
jer ne mogu
da opišem tugu.
A toliko je tužnih ljudi
večeras
u svijetu,
koji nemaju s kim
da podijele tugu.
O tugo moja!
*
Tamo gdje je bilo ljubavi,
bit će je opet.
Onaj ko je volio,
voljet će opet.
Ljubav i mržnja
nisu dva suprotna pola.
Ili voliš
ili ne voliš,
ali nikad ne mrziš.
Ljubav je karakterna osobina,
samo se nekad teže uočava.
Ljubav nije odgovor,
ljubav je inicijativa.
Kad ljubav napusti čovjeka
napusti ga i duša.
A kakva je to duša
bez ljubavi?

*
Ležim, i ništa mi nije.
Kad se sjetim, koliko je gladnih, bolesnih i promrzlih u ovoj noći,
pomislim, pa ja sam sretan,
što samo ležim u toploj sobi.
A da ne spominjem, ostavljene, razočarane, usamljene, tužne i depresivne,
mogao bih pomisliti da sam najsretniji čovjek na svijetu,
koji samo leži i ništa mu nije.
I zato, pustite me da uživam u svojoj sreći večeras,
dok ležim i ništa mi nije.

*
Čime osjećajan osjeća?
Dušom, rekao bi neko.
Gdje se nalazi duša?
U živom čovjeku, kažu.
Da li je neko vidio dušu?
Duša se ne vidi.
Ona se osjeća.
Da bi neko osjetio dušu
mora imati dušu.
A duša, ona je zauvijek.
Ona samo napusti tijelo čovjeka
i onda on ostane bez života.
A kako bezosjećajan osjeća?
Ne osjeća, nema duše kažu.
I kako je bez duše živjeti,
kad ne osjećaš drugu dušu?
Prazno i bezdušno.
Kad ne osjećaš drugu dušu,
kažu, ne osjećaš ljubav.
A ko jednom osjeti ljubav,
Zauvijek je otvorio dušu ,
Otvorio je dušu
ljubavi  između duša.

*
Koliko beskućnika
sanja topli dom
u ovoj hladnoj ledenoj noći.
Zaista je nesretan onaj
ko ga nikad nije sagradio,
kao i onaj koji ga je imao
pa razgradio.
Dom je nešto veliko,
što se čuva
i u što se ulaže, a prije svega
ljubav i strpljenje.
Dom, nije samo kuća i toplina,
dom je više,
dom je prisustvo, sretan pogled,
blaga riječ, rame koje se traži,
išaret, dječija vriska,
vruća pogača,
a napolju ciča zima.
Topli dom treba svako,
i čovjek i žena,
i siromašni i bogati,
jer topli dom se ne kupuje parama,
on je vezen od strpljenja i ljubavi.

*

Koliko vrijedi osmijeh,
topla ljudska riječ,
ohrabrenje, slušanje,
rame za plakanje?

Koliko vrijedi dobrota,
koliko vrijedi ljubav,
koliko vrijedi sreća? 


Može li se to kupiti parama,
poklonima, stvarima?
Može li se kupiti?


Ja kupujem,
ti kupuješ,
svi kupujemo.
Ja zaboravljam,
ti zaboravljaš,
svi zaboravljamo.


Zaboravljamo osmijeh,
toplu ljudsku riječ,
ohrabrenje, slušanje,
rame za plakanje.


Zaboravljamo dobrotu,
ljubav, sreću,
zaboravljamo
koliko vrijedi osmijeh.
Zaboravljamo sve.

*

Idem da sanjam Bosnu,
državu sretnih ljudi!
U snovima ću je sigurno naći,
jer vjerujem u snove,
i svu istrajnost ulažem
u ostvarenje snova.
Nađimo se u istom snu,
dragi Bosanci i Hercegovci,
vi koji volite sve ljude,
vi koji zračite ljubav
kad izgovorite Bosna,
nađimo se tamo,
i znat ćemo da je to pravi put,
jer tamo je sevdah,
jer tamo je ljubav.

*
Kakav bi ti, dobrice, dobrotvor bio,
da ti se strašne misli u riječi nikad nisu pretvorile.
Koliko bi se života spasilo, koliko bi patnje manje bilo,
koliko krvi i suza ne bi poteklo,
koliko mržnje ne bi izđikalo,
koliko nepravde ne bi duše razaralo.
Kakav bi to svijet bio,
da se te tvoje otrovne misli u riječi ne pretvoriše.
Koliko bi radosti i ljubavi teklo,
ovim našim lijepim predjelima.
Ali u tebi, dobrice, pokajanja nema,
za sve strahote koje tvoje zle riječi pokrenuše.

Eh kako je teško biti zlopamtilo. Kada bi smo sva zla, smutnje i podmetanja pamtili u našem umu, ne bi bilo mjesta ni za trun dobra. I zato ne trujmo svoj život lošim mislima, neka zla koja smo pretrpjeli potonu nepovratno u prošlosti.

Mnogima život protekne u težnji za sticanjem materijalnih dobara, i to nije nerazumno, kad um nije zarobljen, oči obnevidjele za druge, a ruke stisnute.

Nacionalizam je paravan za pohlepu, dok narodu prodaju šuplju o naciji, oni pljačkaju nemilice. Nema izuzetaka.

Mi Bosanci smo jedan narod, a oni nas stotinu godina dijelili i prisvajali, i za zemljom potezali, sve da nam pomute radost što živimo u jednoj čarobnoj zemlji Bosni.


Duša čovjeka putuje kroz život sudarajući se sa drugim dušama, prenosi na druge i druge prenose na nju osobine  i tako  se oblikuje. Kakva će jedna duša biti tome doprinose mnogi  ljudi, u svijetu globalnih  komunikacija, skoro cijelo čovječanstvo snosi odgovornost za svakog čovjeka, kakav je dobar ili loš.

Ne, mi nismo jedinke, naše duše se od rođenja prelivaju jedna u drugu, sprežu i rastu iz ništa u ništa, i na kraju svi smo mi dio jednog sveprisutnog uma.

Svi vi što ste me ikad okruživali odgovorni ste za ovo kakav sam ja. A da znate i ja sam postao dio vas.

Kada malo razmislim čovjek je tako sličan drvetu, pušta žile na sve strane, i pati mnogo kada ga isčupaju.

Griješi svako ko kaže da domaćica nikad nije zarađivala.

Nije možda zarađivala pare, ali je zarađivala ljubav i dječiju radost.

Njeno radno vrijeme traje od jutra do bajke pred spavanje.

 A koje je tek ona vrijednosti stvorila?

 Koliko vrijedi mjesec toplog doma?

 Koliko vrijedi sedmica dječijeg smijeha?

 Koliko vrijedi dan sa vrućom pitom iz peći i mirisom kolača?

 Zabranjujem svima u buduće da umanjuju časni posao domaćice. I neka su mi sve žive i zdrave.

Nikad ni jedan narod nije sam od sebe postao uređena zajednica, to se dešavalo uvjek zahvaljujući dobrom vođi. ne dva, ne tri, nego jedan vođa, vizionar, sa jakim vrijednostima.

Izraziti osjećanja, znacima ili riječima, drugim ljudima, to je ljudskije i ljepše, nego ćutati, skrivati i vagati i ne dozvoliti da duša s dušom komunicira.

*

Koliko brinemo o našim starim? Možda nismo ni svjesni njihove slabosti, ali promjene se dešavaju, Oni   istinski trebaju našu brigu, a mnogi nemaju nikog. Tužno je biti star i sam, napušten od svih, provoditi dane čekajući smrt. Možda imamo nekog takvog u susjedstvu?  Učinimo dobro djelo, sjetimo se starih ljudi. Jer, na kraju  i nas čeka starost.

*

Umjesto kamenih spomenika nakon smrti, ukrasimo dane naših starih ljubavlju i pažnjom dok su živi.

Šta uradi crni jadovane?

Šta uradi čovjeku?

Da čovjek čovjeku bude zvijer.

Nema tih gusala jadovane

koje zločinačko djelo mogu

da opjevaju kao junaštvo i čojstvo.

Jer kosti što ih plodna bosanska zemlja izbacuje

proklinju te, da ti ta skučena duša nikad smiraj ne nađe.

I kad voliš, i kad te vole, i kad si s onim koji se vole, i kad sanjaš o ljubavi, sretan si, sretan gdje god da te dodirne ljubav. I zato voli, pa makar i do bola, što ljubavi je plod, nekad, slatkog bola.

*

Šta je to što potkopava Bosnu, što se protivi Bosni?

Nisu to entiteti, nije ni Dejtonski Ustav. To je nacionalizam i na njemu uspostavljena korumpirana i pohlepna vlast.


Nisu to granice na zemlji, to su granice u glavama ljudi, to su podjele kao stanje svijesti, to je laž kao navika da se izvrće stvarnost i narod drži na uzdi.


Osvijestite se dragi Bosanci i Hercegovci i shvatite najzad da nas drže u začaranom krugu zla, na kom oni beru plodove za zadovoljenje beskrajne pohlepe. A nas život prolazi bez nade u boljitak.


Mi se moramo mijenjati, da bi iz nas nastala nova politika, politika pravih vrijednosti, politika stvarnih promjena u našoj lijepoj Domovini.

*

Nema ljubavi bez borbe i nema borbe bez ljubavi.

Za Bosnu se boriti, prije svega, Bosnu moraš voljeti.

*

Naš se život pretvorio u brigu o stvarima i spoticanje o bezbroj stvari koje nas okružuju.

Život nam je kao skladište, ne možemo da pohvatamo konce gdje se šta nalazi, stalno nešto tražimo, a teško se odlučujemo da se nepotrebnog oslobodimo. Umjesto da nam stvari služe mi postasmo robovi stvari. Bez mnogo toga se može, ali nam ovi trgovci natovariše na leđa, pa sad vuci i tegli, i da nikad mira nemaš.

*

U ovom bolesnom društvu zapljuskuju me samo loša djela, koja truju i ubijaju mi svaku nadu. Moj razum vapi za promjenom. Uzdignuti se nad grotlom zla i tražiti dobrotu, dobrotu koja će me inspirisati da mijenjam svijet, pa makar to traženje bilo poput igle u plastu sijena. Kad prepoznam dobrog čovjeka ili dobro djelo i moje srce poraste i snaga i radost me ispune. O, Bože, učini da budem jedan od onih čija dobra djela pretežu.

*

Borba za promjenu vrijednosti društva, profinjeni cilj, uprkos činjenici o sveprisutnim nepravdama, ugroženosti i krizi, teško pokreće narod. Lakše se organizuju kavgadžije, kriminalci, razbijači, ubice i mrzci, nego ispravni, pošteni, uredni, obrazovani i intelektualci.

*

Večeras sam tužan zbog mnogih mladih koji ne mogu da nađu posao,

tužan sam i zbog njihovih zabrinutih majki,

a ljut sam na državu koja ne brine brigu o svojim građanima.

Sretan bih bio što vidim mnogo skupih auta i luksuznih vila,

ali da nije ovih mladih bez perspektive.

I zato, ljut sam na državu koja ne obezbjeđuje posao za mlade i školovane ljude,

koji treba da je grade,

da bude bolja od od ove sadašnje.

*

U svakom čovjeku šejtan čuči, i čeka da ga na zlo navrati. Da li će se oduprijeti, do njega je. "Utječem se Bogu od prokletog šejtana."

*

Žao mi je svih koji mrze, jer mržnja je teška bolest, pogubna za mrsca najviše.

*

Nemojmo podcijeniti riječi,

jer one imaju moć poput oružja.

Prethode ratu i miru,

izražavaju istinu ili laž, govore ljubav ili mržnju,

šire radost ili tugu.

Ubi me teška riječ.

A lijepa riječ otvara gvozdena vrata.

I revolucija je riječ, samo da dođe vrijeme.

*
Ne bih se dvoumio glasati za diktaturu, umjesto demokratije kakvu proživljavamo, ali diktaturu sposobnih, diktaturu pravednih, diktaturu najboljih.

*

Da bi volio Bosnu moraš prvo voljeti ljude. Jer šta je bosna bez ljudi, dobrih Bosanaca i Hercegovaca?

*

Kad pojedinci raspolažu stotinama milijardi bogatstva, tad oni mogu da pokreću ratove za svoje interese. I ko vlada svijetom?

*

Iznad svega čovjek! Čovjek kog krase univerzalne ljudske vrijednosti, dobar čovjek.

*

Činjenica je da obrazovanje nije garancija da će neko biti prosvijećen (bolji čovjek).

Kada bi se prosvijećenost prenosila genetski, čovječanstvo bi napredovalo u kvalitetu čovjeka, a to nije slučaj.?

*

Uživam u proljeću svaki put,

kao prvi put

kada sam shvatio koliko je čarobno

to opšte podmlađivanje prirode i stvaranje ljepote.

*

Čovjek zloupotrijebi sve, pa i vjeru, ali to nije opravdanje da se negira pozitivna misija vjere, za čovjeka, porodicu i zajednicu.

*

Ja ne volim Bosnu, kaže. Zašto obični čovjek ne bi volio Bosnu?

Zbog brda, rijeka, njiva i šuma, ili zbog ljudi, malo drugačijih, a ipak istih?

Ili zato što su mu drugi rekli, šta da ne voli, a šta da mrzi?

Zbog brda, rijeka, njiva i šuma, sigurno ne,

jer plijene ljepotom svakog,

ali zbog ljudi, zato što su mu drugi rekli, šta da ne voli, i zato onda Bosnu mrzi.

*

Kad bi ljudi više mislili svojom glavom, život bi nam bio bar lakši, ako ne i ljepši.

*

Zli ljudi mogu navući jagnjeću kožu, ali nikad neće postati dobri.

S njima nema pozitivne komunikacije. Treba ih na vrijeme prepoznati.

Eh kako je teško biti zlopamtilo. Kada bi smo sva zla, smutnje i podmetanja pamtili u našem umu, ne bi bilo mjesta ni za trun dobra. I zato ne trujmo svoj život lošim mislima, neka zla koja smo pretrpjeli potonu nepovratno u prošlosti.

Mnogima život protekne u težnji za sticanjem materijalnih dobara, i to nije nerazumno, kad um nije zarobljen, oči obnevidjele za druge, a ruke stisnute.

Nacionalizam je paravan za pohlepu, dok narodu prodaju šuplju o naciji, oni pljačkaju nemilice. Nema izuzetaka.

Mi Bosanci smo jedan narod, a oni nas stotinu godina dijelili i prisvajali, i za zemljom potezali, sve da nam pomute radost što živimo u jednoj čarobnoj zemlji Bosni.


Šetam  ulicom Srđana Aleksića.

Nije to ulica šetača,

Nije ulica cvijeća,

Nije ulica zaljubljenih.

Nije velika ulica,

ali joj je ime veliko,

veliko kao srce Srđanovo.

*

Malo je ljudi koji poznaju jezik duše.

I zato je toliko nesporazuma među ljudima, toliko zla.

*

Što je na izgled lijepo, nije uvijek lijepo, oči varaju.

Što je na izgled ružno, nije uvijek ružno, oči varaju.

 Najljepše osobine su nevidljive, njih prepoznaje samo duša.

*

Kada puhne jugo preko Sarajeva

i rastjera dim, oblak i maglu,

bljesne slika Trebevića,

i čaršija okupana u akšam,

zamiriše behar iz neke avlije,

a duša mladića što kipti od ljubavi,

čekajući dragu, ljubljenu da se pojavi

i s osmijehom omami srce ushićeno.

E, tada je najljepše Sarajevo.

*

Koliko bi ljudi bili sretniji, kada bi drugi njihove fizičke nedostatke gledali kao osobenosti, a ne kao mane, kojima se nerijetko podsmijevaju, i kada bi u svakom cijenili, prije svega, čovjeka i ljepote njegove duše.

*

Koliko puta prođoh ispod tih prozora osvijetljenih u noći

naslućujući sjenu majke dok klanja akšam.

Večeras, tamo svijetla nema, samo mrak i tuga u srcu.

Majka je tiho, kao što je i živjela, prešla u bolji svijet.

Mi Bosanci smo jedan narod, a oni nas stotinu godina dijelili i prisvajali, i za zemljom potezali, sve da nam pomute radost što živimo u jednoj čarobnoj zemlji Bosni.

Zastani i pogledaj.

Vidiš ljude što prolaze,

vidiš prirodu koja se mijenja.

Sve prolazi i sve se mijenja,

a ti si dio svega. Samo jedan val u rijeci života, koji iznova

poprima novi oblik,

da prevaziđe sam sebe.


Ima ljudi koji su vjernici, a da sami ne znaju to, ne govore o Bogu, ali ga djelom potpuno uvažavaju.

Nisam birao zemlju u kojoj ću se roditi, ali sretan sam što je to Bosna.


Ostvariti mir sa Prirodom, mir sa Životom, mir ra Stvoriteljem, to je najljepše dostignuće čovjeka.

Voljeti život, za čovjeka to je često put u strepnju, razumjeti život, pomiriti se sa životom, to je na radost čovjeku. Život je više od čovjeka, život je cjelokupno djelo Stvoritelja, život je bezvremen. Čovjek, voda, ptica, cvijet, kamen, mrav, zemlja, sve živi, sve se kreće.


Kada neko previše govori njegove riječi gube vrijednost.
Kada se neko previše smije njegov osmjeh gubi vrijednost. Umjerenost vodi ljepšoj komunikaciji.


Kada s nekim provedete pola sata u razgovoru ili ćutanju, a da ne osjetite teškoću, znajte može vam biti prijatelj. Biti u društvu ljudi koji zrače negativnom energijom nije zdravo, jer i osmjeh nečiji prenosi štetni naboj koji razara dušu.


Nečiju neukost i nekulturu teško mogu sakriti lažne diplome i visoki položaji.


Šta je dobrota? Dobrota nije nešto izvještačeno, to je sastavni dio karaktera čovjeka.  Takav je bio jedan Srđan Aleksić iz Trebinja, koji je život izgubio spašavajući komšiju.  Dobrotu je pokazao, kapetan iz Zvorničke brigade VRS-a,  jer je odbio komandu da njegova jedinica učestvuje u likvidaciji srebreničana u  Pilici, kada su ih ubili 1.100 u jednom danu. Ima tih primjera dobrote iz rata kog smo preživjeli, ali je mnogo više  primjera zla.


Poštenje nije predstava, to je temelj čovjeka koji ga posjeduje, i nema tih para za koje će se pošten čovjek prodati. A licemjeri su najgora sorta, i to je karakterna osobina, ali kad čovjek hoće, on može postati bolji.


Smisao života je da čovjek teži da bude bolji. Vjera u jednog Boga to nalaže, biti bolji, težiti dobroti po uzorima kao što je Isus božiji poslanik. Ali ljudi sve mogu izokrenuti, pa se onda u ime religije pozivaju na ratove i ubijanja, a što nikad nema opravdanja.


Shvatio sam da obrazovanje nije garancija da čovjek bude bolji, mnogo je obrazovanih zlih ljudi.         Ni kultura nije garancija da čovjek bude bolji, toliko je kulturnih licemjera i ljigavaca. Vidio sam siromašnih i neobrazovanih ljudi koji žive po univerzalnim ljudskim vrijednostima, koji su dobri ljudi, na čijem se licu prepozna prosvijećenost.


Da, prave vrijednosti su snaga, čvrstoća, nešto što se ne povija prema vjetru, to je ljepota prostrane duše. Kada sretnem dobrog čovjeka i moje srce poraste. Molim Uzvišenog Stvoritelja da i mi budemo prosvijećeni ljudi, bar da težimo tome, bez obzira na sva zla kojima obiluje svijet i koja smo u ovim godinama i sami u najgorem obliku osjetili.

No comments: