Radujem se uspjehu svakog ljudskog bića. Nadahnjuju me zraci pozitivne energije osobe kojoj se ostvario san.

Zapisana misao, vrijedi više od one u trenutku izgovorene tokom diskusije, jer je rezultat većeg promišljanja. Zapisana misao ostaje, a izgovorena odleprša i zaboravi se.

Gledam u ekran računara.
Došao je kraj poslovne karijere.
Sve što sam radio,
a Bog mi je svjedok sa kojim elanom,
znanje koje sam prikupio,
vizije koje sam sanjao,
poslovne strategije
za koje sam se borio,
izgubilo je važnost.
Slijedećeg momenta
bit će uništeno
pritiskom tipke delete.

Koliko sati pretraživanja,
čitanja i pisanja.
Koliko dana, mjeseci i godina
jahanja na talasu visokih tehnologija
i izgradnje mreža
globalnog dijeljenja znanja
i povezivanja ljudi.
Nestat će pritiskom tipke delete.
Nestat će zapisi sa računara
a u glavi ostaje znanje i iskustvo
za neke nove vizije.

Kada su ukinuli mogućnost da se izrazim rezultatima svoga rada umanjili su mi vrijednost života.

Ne očekujte od neradnika da cijeni vrijedni rad drugih.

Čovjek koji ne čini dobro drugima ne cijeni ni dobro koje drugi čine  njemu.

Tokom života najčešće smo okruženi ljudima koje nismo birali, jer su ih donijele okolnosti, sredina u kojoj živimo ili radimo. Mislimo da smo okruženi mnoštvom prijatelja. A u momentima kada trebamo podršku nekog od njih, nerijetko doživimo razočarenje. I ustanovimo da dugotrajno vrijeme provedeno u radu i druženju nije garancija da će vam neko postati pouzdana osoba, osoba na koju se možete osloniti. Pravoga prijatelja moramo prepoznati na vrijeme kao takvog, odabrati zrno od kukolja, i to je istinska vrijednost koju dobijamo za svakog pravog prijatelja.

Žena kao oblina, proporcija, pakovanje, brand, predmet, moda, turbofolk, e to je slika žene u kulturi potrošačkog društva. A gdje je tu sadržaj, duhovna ljepota ljudskog bića? Ima li to vrijednost?

Kada jednom odem u mirovinu
Opet ću na gitari
Za svoju dušu zasvirati
Kao onaj mladić nekad
Koji je prebirao po žicama
Ljubavnu serenadu
I Sjećanje na Alhambru
Onaj zaljubljeni u šansone
Charles Aznavour-a,
Ibrice Jusića, Jacques Brela,
Arsena Dedića i Dragana Stojnića.
Ići ću na plesne škole
Da učim argentinski tango
I ponekad ću poludjeti
U ritmu rock and rolla
Elvisa Presley-a i Chuck-a Berry-a
Ponovo ću voljeti poeziju
Alekse Šantića, Pabla Nerude i Lorke
Zeleno volim te zeleno!
A kako ću tek voljeti
Duge šetnje po gradu
Kao neki dokoni student
Sjedit ću po ljetnim baštama
Sretati prolaznike
Pričati sa poznanicima
Zeleno volim te zeleno!
Hodat ću po planinama
I diviti se cvijetnim livadama
Neću zaobići Bjelašnicu, Jahorinu,
Visočicu, Rakitnicu,
Gradinu i Studeni potok
Dani će mi proticati u pokretu
I neću više robovati
Cijele dane u kavezu preduzeća
Bit ću slobodan da činim što hoću
Kada jednom odem u zasluženu mirovinu

Čovjek je ustvari duša, ostalo je zemlja. Neko je duša prostrana, neko skučena. Ali mi danas previše važnosti pridajemo tijelu.
Umjesto da kažemo, večeras tvoja duša ljepotom plijeni, mi se divimo odijelu od vune i svile.

Ne dijele oni Bosnu, oni dijele ljude. I ne mrze oni Bosnu, oni mrze ljude. Ali prije svega, oni vole vlast, jer im vlast donosi novac.

Mnogi žive u zabludi da je uživanje bez granica puna sloboda, a naprotiv tako postaju robovi strasti koje nikada ne mogu zadovoljiti.

Najgore zle misli čovjeku dolaze od zla smutljivca koji smutnje sije...
Kur'an časni Sura El Felek
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Reci: "Utječem se Gospodaru svitanja
od zla onoga što On stvara,
i od zla mrkle noći kada razastre tmine,
i od zla smutljivca kad smutnje sije,
i od zla zavidljivca kad zavist ne krije!"

Kada ružne misli opterete dušu, čovjeka preplavi negativna energija. Kako se misli roje iz trenutka u trenutak, truju tijelo i dušu, izazivaju neraspoloženje, djeluju kao proces bez kontrole, onemogućavaju svaku pozitivu, stvaraju crnu sliku stvarnosti.

Ako u nekoj duši nema ni malo stida, nema ni dobrote, nema promjene nabolje. Jer za promjenu, u određenom trenutku, duša se otvori i čovjek se zastidi svojeg lošeg djela.

SUZE SREBRENIČKE MAJKE
Ispratila si me majko
sa sleđenim bolom na licu,
kada su me istrgnuli iz tvog zagrljaja.
Toga dana pred barakom nekom
rafalom su pokosili moju mladost.
Završio sam kao jedan od stotine
u dubokoj jami.
Godinama su rasturali naše kosti
da zametnu tragove,
a ti si razdirala dušu u čekanju i nadanju.
Vratio sam ti se majko sa genetskim kodom,
sa kodom na jednoj pronađenoj kosti,
Vratio sam se da me suze tvoje isprate
na bolji svijet i da smiraj nađemo majko.

Kada doživiš loš postupak
od druge osobe
pa razmišljaš o tome,
to u tebi stvara negativnu energiju.
Bolje je ne iznenaditi se
na loše postupke ljudi,
prihvatiti kao nešto što se dešava
i zaboraviti.
A onda kroz život
prepoznavati dobra djela
i dobre ljude,
dobrotu koja inspiriše čovjeka,
daje nadu i prosvjetljava životne staze.

Kao dijete pamtim
đedino učenje iz Kur'ana poslije jacije.
Iftare i kandilje i ezane u akšam.
Neninu ljubav i brigu
i sutliju i nutmu
i mušmule iz sehare.
I mirisnu ružu ispod pendžera
i šerbe i slatko od njenih latica.
I hajat sa sećijom za odmor
i sutlukom na kraju.
Mračni ganjak i staru peć na drva.
I mirisa tek pržene kahve
i kahvenisanja pod lipom
između mutvaka i kuće.
I dunje u avliji
I crvenih ribizla pored kuće.
Kao dijete pamtim stare slike
prošlih vremena.

Šta je duhovnost?
Duhovnost čovjeka vidim kao sklonost promišljanjima: o životu, o čovjeku, o univerzalnim ljudskim vrijednostima, o duši čovjeka, o smislu življenja, o stvaranju svijeta, o Stvoritelju, o odnosima među ljudima, o ljubavi, o kreaciji, o umjetnosti...

Svakoga trenutka u životu čovjek ima mogućnost izbora,
Koji postupak, koji smjer? Neke odluke utiču na cijeli budući život.
Razmišljaš li šta izabrati? Ili te nasumce strasti vode.

Bez sumnje
na dobitku je onaj
koji je pronašao Pravi put!

Ali toliko životnih oluja
udara i lomova
čovjek proživi
prije Prosvjetljenja
u stalnom promicanju
između dobra i zla.

Eh da nas uputiše
još u mladosti
na Pravi put
Gdje bi nam danas kraj bio
Umjesto što nas nasukaše
na pozornicu
ovosvjetskog razvrata.

Gdje bi nam kraj bio
čineći dobro nadahnuti iz Izvora
bezgranične stvaralačke energije.

Protivnik vjere u Boga,
svojim krutim stavom,
sputan je od razmišljanja o vjeri,
odbacuje bez dokaza,
razlučuje na osnovu iskrivljenih tumačenja
i primjena vjere kroz religijske ustanove
i društvene tokove,
a ne kroz vlastiti pokušaj
da dosegne suštinu stvari.

Shvatio sam da imamo dvije vrste ljudi:
oni koji su skloni duhovnim promišljanjima
i oni koji to nisu.
Prvi su rijetki, pa čak i među pripadnicima religija. A drugi su izrazito skloni materijalnim uživanjima i plivaju na talasu potrošačkog društva.

"Tvoje je ono što si poklonio drugima." Čovjek se usmjerava na dobročinstvo i ljubav prema drugima, a udaljava od neumjerenih zahtjeva strasti u sebi.

Nauka vam je poslužila da napravite ubitačna oružja.
I vi to obilato koristite za strašne ratove.
Ima li te nauke koja će spriječiti da se ljudi ubijaju?

Ljudska dobrota treba da bude mjerilo svemu što postoji!

Kada grozna politika, ratna politika, politika genocida, progona, istrebljenja, ubistva, deportacije, prisilnog premještanja, širenja terora, truje glave ljudi decenijama, oni nekritički slave osuđene ratne zločince i teško je shvatiti da nikakvi dokazi ne mogu da promijene to stanje svijesti, stanje svijesti grupe iza koje se krije pojedinac, svaki onaj koji bez ustručavanja izražava negiranje dokazanih zlodjela i veličanje osuđenih zločinaca.

Oni koji svoju djecu uče da mrze u veliku ih nesreću uvlače. I njima je to već na ovom svijetu kazna. Za zlo koje će ih snaći sami su krivi, jer smutnju i nered na Zemlji čine. Bolje bi im bilo da istinu traže i da Pravom putu teže.

Preko Trga Barcelone prolazim,
Jutrom koje miriše na proljeće.
U kamenu ugravirano:
„Barcelona Sarajevu“.
Udarale su horde po Barceloni tridesetdevete,
Udarale su horde po Sarajevu devetesetdruge.
Ubijali su fašisti u Španiji,
Ubijali su fašisti u Bosni.
Preko Trga Barcelone prolazim,
Jutrom koje miriše na proljeće.
I sjetim se stihova
Federika Garsije Lorke
ubijenog tridesetšeste:
„Zeleno, volim te zeleno.
Zeleni vjetar. Zelene grane.
Barku na zelenom moru
Konja u zelenoj gori...“

Sjedim u tišini.
I pravo da kažem, volim tišinu, uživam.
A nju sam u ratu sanjao kao najljepšu melodiju,
jer skoro da je nije bilo u Sarajevu.
Pucnjevi, rafali, kanonade, eksplozije,
pa makar iz daljine, potmule,
da nisi miran, i da te je strah.
A i kad je bilo, za nekih primirja i plavih puteva,
svakog momenta, u pritaji, očekuješ prasak,
jer ratna tišina je zlokobna, potmula, zatišje pred buru.
Volim tišinu.
I ne želim da se podsjećam na ratne zvukove i ratna zatišja.
Volim tišinu i pustite me da uživam u tišini.

Čovjek može razlikovati momente kada ima ili nema vezu sa pozitivnom energijom.

Veza se može izgubiti zbog zdravstvenih problema u tijelu ili zbog ružnih misli u glavi.

Što je stariji čovjek češće dolazi u stanja gubitka veze sa pozitivnom energijom.

Moj profil je otvoren za sve. Sadržaji koje objavljujem već sedam godina promoviraju univerzalne ljudske vrijednosti, lijepu komunikaciju među ljudima, dobročinstvo, porodične vrijednosti i prirodne ljepote Bosne i Hercegovine. Teška životna iskustva i među njima jedan rat uvjerili su me da je to potrebno i da daje šansu da svijet postane bar za malo bolji.

Očekivala si me na popodnevnu kahvu majko.
I dolazio sam.
Voljela si društvo i razgovor,
a u ovom gradu to ti je nedostajalo,
jer tu nije bilo tvog komšiluka iz mahale janjanske.

Tvoja je mahala bila nešto k`o fejsbuk danas,
Ali nije znala
za ekran,
status,
četovanje,
imeil,
zid i video.
U tvojoj mahali
zoveš konu preko ograde,
iz avlije u avliju,
pod lipom,
s pendžera,
sa sokaka,
oči u oči,
riječ po riječ
i duša s dušom.

U velikom gradu, majko, ljudi žive jedni pored drugih.
Oni se i ne poznaju, oni uvijek žure,
otuđili se i odrvenili.
A u našoj Bosni kahva razgovoruša je znak da živiš,
i da drugi žive za tebe.

April devedesetdruge
Te noći požderali smo prve granate u životu,
u podrumu punom male djece.

Strast je da se suzbije, a nadahnuće da se razvije.

Strast vodi u propast, ako čovjek ne upravlja sobom.

Nadahnuće je veza sa bezgraničnom kreativnom energijom Stvoritelja u nama. Iz nadahnuća za lijepu aktivnost proizilaze velika djela stvaralaca, naučnika.

Ljubav je najbolji način komunikacije među ljudima.

Da li je vjera potrebna čovjeku?

Da li je čovjeku potreban najveći moralni kriterij predstavljen u Stvoritelju Bogu i u Uputi čija je suština izražena kratko: DA ČOVJEK BUDE BOLJI!

Čovjek bira da vjeruje na takav način, jer na takav način poboljšava svoj život, odnose u porodici, odnose u zajednici...

A kakve se sve grozote dešavaju u svijetu?

Paradoks je da i pored razvoja nauke i tehnologije, čovjek ne postaje bolji, čovjek prema univerzalnim ljudskim vrijednostima...

I uvijek od rođenja treba UPUTA za odrastanje čovjeka da mu duša postane prostrana prosvijetljena ljubavlju...

Da nas Uzvišeni Stvoritelj uputi na Pravi put!

Lijepo ponašanje, moral, nije urođeno i mora se učiti i usvajati tokom života. A šta je moralno? Ono što vlada u društvenim zajednicama, to se mijenja, od sistema do sistema, od vlasti do vlasti. Postoji nešto univerzalno, bazirano na čovjekoljublju i to treba upoznati. Jedan put ka tome je vjera u Boga sa Uputom čovjeku za bolji život...filozofija ispravnog življenja...

Cijeloga života opterećeni mišlju "šta će ljudi reći", a ljudi što uspostave često nije dobro, nije moralno, e zato je potreban veći moralni kriterij, Najveći, a to je Bog Uzvišeni, Stvoritelj.

Bosanska molitva
Molim Uzvišenog Boga da mi podari razuma
da prihvatim stanje u Bosni koje ne mogu promijeniti
i da budem od onih koji se dobročinstvom nadahnjuju,
i da prepoznajem dobre ljude
i da se u njihovom društvu oplemenjujem.

Za probleme nesigurnosti građana odgovorna je državna administracija u svim segmentima. Praktično nigdje ništa ne valja. Sarajevo danas je "divlji zapad". Ubijaju ljude u saobraćaju, vrše oružane pljačke, kradu auta, otimaju ženama tašne, mobitele...i sve se dešava u sred bijela dana. I kaže mi se borili za ovakvu državu.

Čovjeka čine tijelo i duša. Tijelo je pakovanje, a duša je sadržaj. Kada cijenimo nekoga neka nam je uvijek na umu da dijamant i u ružnom pakovanju ne gubi vrijednost.
Svi smo različiti. Ima nas zdravih, bolesnih, sa nedostacima, lijepih, ružnih, mršavih, debelih, ali smo svi ljudi sa razumom, dajmo svakome priliku da se iskaže, prihvatimo svakoga sa njegovim osobinama. Samo nečija dobrota, iskrenost, čestitost i pozitivna energija kojom zrači, mogu biti prednost kod izbora društva, jer želimo sebi dobro, želimo živjeti u pozitivnom ozračju. I zato nemojmo da nas pakovanje prevari, težimo da duša s dušom komunicira. To je najbolja uputa za ljepši život ljudi.

Kada bih ja bio sveštenik
obraćao bih se svim ljudima
I vjernicima i nevjernicima
Jer samo Bog zna ko je vjernik
Kada bih ja bio sveštenik
Pozivao bih ljude na zajedništvo
I na ljubav među Božijim stvorenjima
Kada bih ja bio sveštenik
Umanjivao bih razlike među religijama
I ne bih podržao spregu s politikom
Jer politika je najveći đavo

Čovjek koji razmišlja, što je stariji sve više uviđa da je ovaj svijet, što se ljudi tiče i cijeloga čovječanstva, u široj slici gledano, grozan. I ti ideš prema smrti kao logičnom izlazu...

Odgovornost je važna osobina dobrih ljudi. Budi odgovoran pojedinac! Budi čovjek! Budi građanin!

Strast nikada ne vodi čovjeka do velikih djela. To samo može nadahnuće za lijepo djelo, a koje je u vezi sa Stvoriteljem.

Bog je Pravedni. Pravda je osobina Stvoritelja, ali narod je sklon da bira nepravdu polazeći od svojih sitnosopstveničkih interesa.

Ne vjerujem u narod. Narod je rulja koja slijedi, bilo koga slijedi i nema savjesti. Ne vjerujem osobi koja se krije iza naroda. Vjerujem samo u dobrog čovjeka, čovjeka prostrane duše.

TITO I VRIJEME

Hvala bivšoj državi, Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji u kojoj sam se rodio, odrastao i odgojen na univerzalnim ljudskim vrijednostima, a koje mi nisu narušili ni cunamiji crne propagande i iskrivljenog stanja svijesti zvanog nacionalizam, kao ni sitnosopstvenička euforija današnjih vladajućih elita. Sretan sam zbog toga i zbog svih drugih koji su kao i ja ostali prije svega ljudi, građani svoje zemlje, pa makar nas malo bilo, znam da naš život ima smisla.

A kako smo odrastali u Socijalističkoj državi i kako smo vaspitavani najbolje ilustruje tekst pionirske zakletve s kojim je započinjalo naše školovanje.

„Danas, kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi
I biti dobar drug;
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju
Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
I ideje za koje se borio Tito;
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!“

Titova socijalistička Jugoslavija bila je država sa uspostavljenim, promoviranim i branjenim sistemom vrijednosti društva, pozitivnih ljudskih vrijednosti. Društveni interes, rad, zajedništvo, poštenje, solidarnost, drugarstvo, ljubav prema domovini, porodica, socijalna pravda, antifašizam, to su bile vrijednosti na snazi, promovirane u svim segmentima društva i tokom odrastanja mladih ljudi.
Škola za sve besplatno, posao za sve, pravda i jednakost svakog građanina.

Religija je bila odvojena od države, ali moralne vrijednosti koje je promovirala ta država su u osnovi odgovarale moralnim vrijednostima koje podučava vjera u Jednoga Boga. Ciljevi su isti: vrijedan i uzoran građanin, čestita porodica, kvalitetna škola, uređena država, i uistinu socijalistička država je bila takva, šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih godina. Lider te Države u oslobodilačkoj i revolucionarnoj borbi, u osnivanju i izgradnji, kroz period od četrdeset godina, bio je Josip Broz Tito.

Nakon tridesetišest godina od smrti druga Tita, nakon demokratskih izbora i strašnog rata planiranog od strane zlih vođa i uspostave iskrivljenog stanja svijesti narodnih masa i narušavanjem moralnih, društvenih i ljudskih vrijednosti, iskreno možemo reći da je država osnovana pod Titovim vođstvom bila država po mjeri svakog građanina, čovjeka.

Kada postaneš dio gužve u ambulantama
i vidiš stare i bolesne ljude oko sebe, sjeti se mnogih trenutaka
kad si mogao biti sretan, a nisi bio, sve zbog nekih nevažnih i glupih razloga...

Kada žuriš kroz život misliš da ćeš proživjeti više, a u stvari proživiš manje. U žurbi očekuješ da te tamo negdje čeka pravi život, a ne čeka. Ti promašio.

Umjesto da žurite razmišljajte više.
Tako ćete prije dostići željeni cilj.
Cijeloga sam života žurio
i od sabura se udaljavao,
a sada znam da to nije dobro.

Ne možeš sam sebe promijeniti, a pokušavaš druge da promijeniš. Vidiš tuđe, a ne vidiš svoje mane.

Ko vjeru shvata kao dogmu nije razumio Uputu, nije dosegao Istinu, nije pronašao Pravi put.

Kada se udruže religija i politika, strašno gubi religija. Podržava svu pokvarenost politike, a zapostavlja sve moralno što nosi vjera u Boga, ljubav, pravednost, poštenje, dobročinstvo...

Tražim Pravi put, razmišljam o životu, o prirodi, o čovjeku, o univerzalnim vrijednostima, o vjeri u jednog Stvoritelja, vjeri koja upućuje čovjeka na skladan život sa prirodom, na ovom svijetu, o saburu kao najljepšem stanju duše...i dijelim sa drugim ljudima ...koji prepoznaju poruke za ljepši život. Da nas Uzvišeni Stvoritelj uputi na Pravi put, put Dobra i Ljubavi.

Vrijednosti življenja,
morala i ponašanja
definirani Kur'anom i sunetom
kao i ostalim Objavama vjere u Jednog Boga,
utemeljeni su na ljubavi i univerzalnim ljudskim vrijednostima, a to treba čitati, proučavati i upoznati se sa suštinom.
A suština vjere je - da čovjek bude bolji,
da bude koristan za druge ljude.
I bez obzira na činjenicu da su ljudi skloni licemjerstvu,
da je malo dobrih ljudi i među vjernicima,
mi trebamo težiti putu Dobra,
jer samo tako život ima smisla.
Da nas Uzvišeni Stvoritelj uputi na Pravi put!

Značenje pojma "sabur" je dato u Islamu i nema adekvatne riječi u bosanskom pa se ista koristi (od arapskog osnova). Shvatio sam važnost sabura za čovjeka. Riječ sabur prevodim kao "aktivni mir" kojega čovjek osjeti u duši i prema okruženju u momentu kada bi ga trebala uhvatiti srdžba (teško opravdana praksa ponašanja čovjeka), a istovremeno je spreman da sve učini da na događaj odgovori u svoju korist, ako postoji takva mogućnost...nikako ne trpljenje, a bura u sebi, Ako je neki događaj zadesio čovjeka da bi ga uhvatila srdžba...on tu srdžbu u startu eliminiše kao beskorisnu i štetnu, a sve događaje prihvata kao prirodne "Božije određenje"...primjer, kada se desi smrt bližeg...kaže "Bog dao Bog uzeo"...to je idealno stanje duše kojemu bi svaki čovjek treba da teži.