Razmišljanja februar mart 2017

Nema vjere bez truda.

Kada čovjek sazna za tešku bolest, malo ih je koji zadrže mir, većina doživljava najveću traumu, najveći udar, život se mijenja iz temelja, čovjek to teško prihvata, negativne psihičke energije ga dodatno razaraju, možda podstiču dalji razvoj bolesti. To su kroz život naučene reakcije i duša je tako oblikovana da je teško promijeniti. A možda bi mogle biti drugačije, sa prihvatanjem prirode događaja, prirode života, živeći sa razumjevanjem da svaki dan može biti kraj života, spremni za prihvatanje svih životnih izazova pa i smrti. Kada se bolest dogodi, zadržavamo mir koji omogućuje da angažujemo pozitivne energije, unutarnje snage, koje mogu u nekim slučajevima da dovedu do savladavanja bolesti, ali to treba aktivirati, a za to treba jaka svjesnost, mi sigurno imamo te potencijale u bezgraničnoj stvaralačkoj energiji Stvoritelja, a ako ne pobudimo te energije onda smo sposobni da zadnje dane provedemo dostojanstveno.  Da nas Uzvišeni Stvoritelj sačuva od patnje i na ovom i na onom svijetu!

Život možemo predstaviti kao voz koji se kreće krugom. U njega ulaze oni koji se rađaju, a izlaze oni koji umiru. Dolazimo iz bezgraničnog u ograničeno, odlazimo u bezgranično. U kretanju prolaze sekunde, dani, godine života, od ulaska do izlaska. A šta je bezgranično? Mi tražimo. Tražimo Pravi put ka bezgraničnom, tražimo sklad između bezgraničnog i ograničenog.

Bezgranično je bezgranična stvaralačka energija, Stvoritelj. Bezgranično je Onaj svijet. Kao razumna bića, doživljavamo život u svim njegovim izazovima, zaljubljujemo se u život pa živimo kao da će vječno trajati, zaboravljajući njegovu ograničenost, a onda, kada nas događaji podsjete na kraj, teško patimo, nismo spremni za vrata beskraja. I zato pogledajmo kroz prozor voza koji se kreće, pogledajmo u bezgranično.

Vjernik prvo učini sve što može da bi unaprijedio svoje situacije, zahvalan Stvoritelju na mogućnostima kojim ga je obdario, a onda upućuje dovu/molitvu Stvoritelju za pomoć u onom na šta ne može uticati. Da nas Uzvišeni Stvoritelj uputi na Pravi put!

Onaj koji vjeruje u Stvoritelja voli sve što je stvoreno, prirodu cijelu. Nema mržnje prema drugačijim, takvi smo od Boga stvoreni.

Ko ne prepozna ljepotu prirode, ne prepozna ni Stvoritelja...

Pravi put je stalna borba sa samim sobom u kojoj dobro pobjeđuje uvijek iznova!

Kada vjernik upućuje iskrenu molitvu on pobuđuje vezu sebe sa bezgraničnom kreativnom energijom Stvoritenja kojom smo rođenjem obdareni, samo što tokom života neko iskoristi više ili manje...dakle molitva aktivira naše unutarnje snage u traženju rješenja za naše probleme i želje. Ako vjeruješ i činiš, ostvarit će ti se.

Kada nas zadesi kakav problem

koji nam se čini velikim,

samo se prisjetimo da je smrt uvijek tu negdje

i ne znamo kada će nam se obratiti,

a pred njom svi naši problemi gube značaj.

Kada žuriš kroz život misliš da ćeš proživjeti više, a u stvari proživiš manje. U žurbi očekuješ da te tamo negdje čeka pravi život, a ne čeka. Ti promašio.

Lijepo ponašanje, moral, nije urođeno i mora se učiti i usvajati tokom života. A šta je moralno? Ono što vlada u društvenim zajednicama, to se mijenja, od sistema do sistema, od vlasti do vlasti. Postoji nešto univerzalno, bazirano na čovjekoljublju i to treba upoznati. Jedan put ka tome je vjera u Boga sa Uputom čovjeku za bolji život...filozofija ispravnog življenja...

Šta je duhovnost?

Duhovnost čovjeka vidim kao sklonost promišljanjima: o životu, o čovjeku, o univerzalnim ljudskim vrijednostima, o duši čovjeka, o smislu življenja, o stvaranju svijeta, o Stvoritelju, o odnosima među ljudima, o ljubavi, o kreaciji, o umjetnosti...

Ako u nekoj duši nema ni malo stida, nema ni dobrote, nema promjene nabolje. Jer za promjenu, u određenom trenutku, duša se otvori i čovjek se zastidi svojeg lošeg djela.

Prava sloboda osvaja se iznutra,

borbom sa samim sobom.

Mnogi žive u zabludi

da je uživanje bez granica puna sloboda,

a naprotiv tako postaju robovi strasti

koje nikada ne mogu zadovoljiti.

PITANJE OPROSTA I POKAJANJA,

kada se radi o grijesima u komunikaciji ljudi, ne bi trebalo biti sporno, ljudi griješe pa treba i da praštaju, kajanje i praštanje su odlika prostrane duše, velika je stvar kada čovjek spozna svoju grešku i pokaje se, kao i onaj koji oprosti dosegao je visinu razumjevanja.

Ali kada su u pitanju strašni zločini, šta znači oprost? Šta znači pokajanje? Ovdje ipak treba postaviti pitanje pravde...da zločinca sustigne odgovarajuća kazna...da se uputi poruka da se zločin ne smije činiti drugim ljudima...da je jedna zajednica saglasna s tim...i da se kod ljudi još od rođenja razvija svjesnost o dobru i zlu...

Nažalost današnja civilizacija nije jasno odredila dobrotu, ili jedan univerzalni sistem vrijednosti za koji se zalaže, i zato se strašne stvari dešavaju na ovoj maloj planeti Zemlji koju nastanjuju razumna bića, ljudi ...a u tako velikom svemiru.

Kako počinje rat?

Ne budimo naivni, misleći kako narodima nije do rata i da ga s toga neće biti. Ključna istina je da za rat nije neophodna masovna podrška naroda. Po principu narod je za rat. Podle politike vrlo lako izazovu rat sa par stotina ubica organizovanih u paravojne jedinice. Dobro naoružani, oni se pojave na terenu u odabranim područjima i naprave prve zločine, ubijajući pripadnike drugog naroda, a ako treba za opomenu i svog naroda, i tada nastaje polarizacija, svako ide svojima, grupišu se dvije protivničke strane, a nakon učinjenih zločina to je nezaustavljiv proces. Narod u početku nije htio, ali sa razvojem situacije nema izbora, podle politike preuzimaju vođstvo i rat se razvija. A podle politike nastaju preobražajem legitimno izabranih političara u ratne huškače, ni njih nije potrebno puno da preokrenu situaciju na političkoj sceni, par stotina, u državi kao što je Bosna.

Malo je onih političara i analitičara koji o ovoj temi razmišljaju na ovakav način. A do ove istine se dolazi na osnovu iskustva kako je prošli rat krenuo. I danas te podle politike koje su inicirale prošli rat nisu raskrinkane, a vrlo se dobro sjećamo ubilačkih pohoda 1991... 1992...i onda se ne zna ko je započeo rat...

Kako su ljudi sebični,

samo oni postavljaju granice.

Sunce sija svima,

vjetrovi nikakve granice ne poštuju,

ptice lete bez pasoša,

rijeke se ne zaustavljaju na granicama,

ni talasi morski ne znaju za granice,

I ako je tako,

zar nije mogla biti

jedna zemlja za sve ljude.

Zemlja u kojoj vlada mir

i kojom se širi

ljubav bez granica.

A šta znači voljeti svoj narod? U svakom narodu ima dobrih i zlih, vrijednih i manje vrijednih, pametnih i glupih…da li ja mislim da je moj narod bolji od drugih naroda? Ako bih imao pred sobom dva pripadnika različitih naroda, kako bi ih vrijednovao? Ako treba da im dam posao, tražio bih onoga koji može više i bolje da uradi, jer to traži moje poslovanje, a ne bih rekao on je moj narod, bolje da njega zaposlim. Uvijek postoji logika zašto je neko bolji, izuzev u društvima s poremećenim stanjem svijesti, u kojima hara nacionalizam. U našoj društvenoj praksi biraju podobne, a ne sposobne, tamo gdje se troše pare poreskih obveznika…štite nacionalni interes pa makar skapavali i travu pasli.

Kada kažem ja volim svoju DOMOVINU, ja volim zemlju u kojoj sam se rodio sa njenim prirodnim ljepotama i volim sve ljude koji u njoj žive, ja volim sve.

Kada kažem ja volim svoj NAROD, vrlo sam blizu da nanesem nepravdu nekome ko ne pripada mome narodu, a živi s mojim narodom. Jer nema ni jedne zemlje u kojoj ne živi bar neko ko ne pripada većinskom narodu.

Ja sam čovjek...trudim se da budem dobar....građanin svijeta...a onda sam Bosanac, jer sam se rodio u Bosni i Hercegovini... jednoj lijepoj državi sa obiljem prirodnih ljepota....

Kada bi mene ovi bosanski političari slušali, ovoga momenta, sazvali bi sve probosanske snage kako bi se definirao minimum za funkcioniranje vlasti u Bosni i Hercegovini. A taj minimum se odnosi na rat, genocid i ratne zločine.

Definitivno, ne može se vlast graditi sa politikama koje ignorišu odgovornost za ratna zbivanja.

Kada gledamo medije, sve izgleda krajnje crno, na osnovu onih grlatih koji veličaju zlo, čini nam se da su svi takvi, u stvarnosti takvih je malo, ali ona većina koja iz različitih razloga ćuti, a razlikuju dobro i zlo, istinu i laž, kao da i ne postoji, oni su tako prepustili najgorim da upravljaju situacijama. To je stanje i u ratu i u miru, samo što u ratu nekoliko hiljada beskrupuloznih ubica, puštenih s lanca, napravi pogrom nad stotinama hiljada ljudi, a ona većina što ćuti sada postanu njihovi branioci, jer se posljedice odražavaju na cijelu zajednicu, narod.

Svi smo mi misionari dobra ili zla ... komunicirajući spregnuti u zajednice.

Šta je to civilizacija danas? Koje su to njene vrijednosti? To su samo interesi. Interesi kapitalizma. A vrijednosti čovjeka? E tu pada današnja civilizacija, jer nikada nije jasno izrazila privrženost ljudskoj dobroti.

Uvijek sam se pitao, može li jedan ratni zločinac biti dobar otac, dobar djed, voljeti svoju djecu kada nije imao milosti prema tuđoj djeci? Osobno mislim da ne može, jer ako ljubavi ima u jednoj duši ona je univerzalna, ona je ljubav prema svemu što postoji, ljudima, biljkama, životinjama, ona je u svim situacijama, vremenima.

Dobro privlači dobre, a zlo zle.

Ili si dobar ili si zao.

Kako je ružan čovjek dok izražava mržnju.

Vi koji živite u Bosni, a što se busate da vam je krv hrvatska, srpska i bošnjačka, znajte da će jednog dana genetika dokazati da nije ni jedna, ni druga, ni treća, već je miješana bosanska. I zato, bolje vam je, da već sad, prihvatite s ponosom činjenicu da ste Bosanci i Hercegovci, građani naše lijepe Bosne i Hercegovine.

Ima gladnih u Bosni.

Ne vidi se na prvi pogled,

ali znajte da ima.

Ima gladnih usta,

i u neboderima

grada Sarajeva.

Pored ulica pretrpanih autima,

i luksuznim vilama.

Ima gladnih koji ne prose,

koje ne vidite

Ima sigurno,

tu pored vas.

Osvrnite se.

Pomozite.

Ima gladnih u Bosni.

Dao nam je Razum i Ljubav

da radeći koristimo od Njegove bezgranične stvaralačke energije.

Jer "koga Bog obdari znanjem dao mu je dar najveći."

Sloboda govora mora imati granicu, inače kakve bi komunikacije bile među ljudima da svako svakom kaže bilo što? Ta granica se može opisati univerzalnim ljudskim vrijednostima i u osnovi je tamo gdje prestaje čovjekoljublje.

Izražavanje kroz javne medije kada se obraća većem broju osoba i kritikuje se vlast koja ne radi u korist građana, kritikuje se vladar silnik, kritikuje se stanje društvene svijesti, to je govor za dobro zajednice, dakle pozitivan, sa ciljem unapređenja situacija, to je sloboda govora u demokratiji.

Ali ne bi se smjelo slobodom govora štititi huškanje na rat, na zločin, na nepravdu prema drugim ljudima, vrijeđanje ljudi. Dakle sloboda koja nema granice je anarhija i nemoral i samim tim negiranje slobode čovjeka, koja bi trebala biti na zadovoljstvo čovjeku.

Poštovani mediji Bosne i Hercegovine,

Makar društvena realnost i bila surova, pored osnovne uloge izvještavanja o događajima, mediji treba da djeluju na temelju univerzalnih ljudskih vrijednosti dajući uvijek prednost dobru i dobročinstvu nad zlom.

Kada govorimo o dobru, dobročiniteljima i dobrim djelima, govorimo otvorene duše, govorimo sa pozitivnim emocijama, govorimo kao o najljepšim ljudskim vrlinama. Predstavljajmo dobre ljude na najljepši način, da kod čitalaca ili gledalaca izazove pozitivne reakcije i želju da slijede primjer dobrog čovjeka, govorimo sa nagovještajem budućnosti u kojoj će jedan dobročinitelj biti uzor mladim generacijama, govorimo o budućnosti u kojoj će se zajednica odlikovati sa puno dobrih ljudi, jer će dobročinstvo biti najcjenjenija vrijednost zajednice. I neka nam uvijek bude u svijesti da o dobru govoriti nikada nije previše.

Kada govorimo o zlu, zločincima i zločinima, govorimo smireno, promišljeno, kao neko ko žali što se zlo dogodilo, govorimo kao o nesreći koja je zahvatila društvo, koja je snašla i zločinca da postane zločinac, govorimo kao neko ko o zlu govori sa knedlom u grlu, sa stidom, kao o nečemu neželjenom, kao univerzalnom pojmu djelovanja ljudi protiv ljudi. Neka se jasno vidi da nema opravdanog zla, nema opravdanja za zlo, nema poređenja mi - oni, ovo zlo - ono zlo. Naglasimo da je u vremenu zla, zlo rezultat plana, grupe, vojske, zajednice, naroda, vlasti i zlih politika koje crnom propagandom upućuju pokliče rata s kojim dolazi teror, stradanja i masovni zločini protiv ljudi.

Znamo da su danas mnogi mediji pod uticajima vladajućih politika, politika podjela i mržnji a to bez sumnje srozava njihovu vrijednost, jer mediji treba da služe istini i humanosti, a kroz to i odgoju ljudi na temelju promoviranja univerzalnih ljudskih vrijednosti.