Analiza krize u Bosni i Hercegovini

Mi smo država u krizi. Teška bolest je napala ovo društvo. Najcrnja razjedinjenost je prisutna od vrha do dna, a najteži virusi su nacionalizam i nemoral. Nema sistema pozitivnih vrijednosti. Osnovno je pravilo, da sve što donosi korist pojedincima i elitama je dobro, jer iza njih stoje njihove stranke i elite. Odatle je proizašla korupcija kao standardni vid ponašanja na svim nivoima. Postojeći državni Ustav se ne poštuje, a ni mnogi drugi zakoni. To dalje dovodi do nepriznavanja države i podijeljenosti naroda na toj osnovi. Stvorena je državna infrastruktura vlasti bazirana na katastrofalnoj kadrovskoj politici koju vode i održavaju trećerazredni političari kao način da opstaju godinama. Ne uvažavaju se kompetencije ili sposobnosti, jer mogu nekog ugroziti u hijerarhiji. Znanje se ne poštuje apsolutno. Diplome su devalvirane. Znanje nema vrijednost. U prednosti je uvijek politička podobnost, odnosno pripadnost elitama, jer otvara sve perspektive karijere. Od inovativnosti bježe kao od kuge. Bez obzira na sve perspektive svaka inicijativa za promjene i unaprijeđenja se odbacije. Pojedinci koji u najboljim namjerama žele da daju vlastiti doprinos unapređenju situacija lome koplja na prvim nivoima hijerarhije, a koja je od dna do vrha satkana od istog materijala. Kao što reče jedan poznati reditelj, trebaš se boriti ne sa jednim nego sa hiljadama. Procesi privatizacije su omogućili prelivanje državnih bogatstava u ruke malobrojnih pripadnika etnopolitičkih elita. Tako su mnoga preduzeća svjesno tjerana u propast da se lakše osvoje, a za koju apsolutno nisu postojala nikakva opravdanja. Trinaest godina poslije rata ništa od prijeratne privrede se nije obnovilo. Desetine hiljada radnika je ostalo bez riješene egzistencije, uvezanog staža, bez ikakvih perspektiva. Dobar investicioni ambijent ne odgovara elitama i opstruira se na sve načine, jer bi se stvorila konkurentska klima u kojoj bi preduzeća sa sposobnim menadžmentom napredovala i ugrozila ona sa nesposobnim. Nema razvoja. Jer za razvoj je potrebna jasna vizija, utemeljena strategija. A za dobre strategije potrebno je znanje i kreativno promišljanje. A gdje su ti koji su sposobni da naprave strategiju? Nisu tu. Oni su na sporednim mjestima bez moći za donošenje odluka. A oni koji imaju tu moć nemaju znanje. Sve je to začarani krug iz kog nije lako izaći. Demokracija je ovdje farsa. Birači su ovce bez vodiča. Izbori ovdje ne donose nikakvu promjenu, izuzev one sjaši Murta da uzjaše Kurta. I tako idemo dalje ogrezli u nemoralu, laži i dvoličnjaštvu. Mi smo zaista bolesno društvo.